Ipak, takve moći najbolje utjelovljuje Kibela ("od kose" ili "ona sa sjekirom"), budući da je bila povezana s krvlju žrtvovanja i kultom ekstaze koji su, poput rata, također svojevrsni odušci ili oblici oslobađanja. Doduše, ti "odušci" remete društveni poredak, no ujedno su i katalizatori koji i ubrzavaju nagon za smrću, paralelan s nagonom za životom - dvije prirođene snage u životu i u svim živim bićima koje, ipak, čovjekov um mogu zaposjesti i odvojeno i u pravilnim izmjenama.

Kojih tisuću godina prije nego što se Kaba - u kojoj se nalazi Crni kamen koji je anđeo Gabrijel dao Mojsiju - pojavila u Meki i postala najsvetijim mjestom hodočašća za muslimane, Kibelu su (naročito Rimljani) prikazivali i slavili u obliku svetog crnog kamena frigijske majke-božice. Taj je kamen predstavljao mjesto na kojem se život rađa i umire, da bi se ponovno rodio. Život, smrt i ponovno rođenje tri su najznačajnija načela Kibele, koja obilato poklanja živote, ali ih s jednakom lakoćom i uzima, kako bi se ljudi mogli ponovno roditi. Ona pobuđuje osjetila tako da se tijelo uzdiže u radosti, a duša se oslobađa njegova tereta.

U 4. st. počeo se slaviti Božić, zamjenjujući slavlje Nove godine, koje se nekoć podudaralo sa zimskim solsticijem (21. 12.) i "ponovnim rođenjem" sunca. Dotad su Kibelu štovali tijekom Saturnalija, glasovitih zimskih proslava u obliku orgija koje su se održavale od 17. do 24. prosinca, a tijekom kojih su se muškarci i žene neobuzdano prepuštali instinktu i senzualnim užicima.