http://blog.vecernji.hr/misak/

Bok svima!

Prije jedno godinu dana Valerija mi je ispričala fascinantnu priču.

Odmah da kažem da Valeriju ne morate tražiti po imeniku jer je ime izmišljeno. Pseudonim - jer se radi o jednoj osobi koju već godinama možete čuti na jednom radiju, pa je izrazila želju da njenu priču ne prenesem pod pravim imenom. Ali ti ionako nije važno, kao ni JMBG, ime oca ili broj cipele. Važan je sadržaj priče.

Riječ je o iskustvu tik do smrti, jedinom koje sam ja čuo iz prve ruke. Ali u isto vrijeme, najdetaljnije i najboljem od svih koje sam uopće pročitao. A niti njih nema za bacanje. Jedan veći broj može se naći u dvije knjige Raymonda Moodyja i jednoj Melvina Morsea koje su kod nas objavljene prije puno godina, ali može ih se često naći po antikvarijatima.

Novije izvještaje s granice smrti pročitao sam u nedavno objavljenoj odličnoj knjizi Dražena Jerabeka „Zidovi od magle“. Riječ je o dugogodišnjem dobrovoljcu u hospicijima koji je u toj knjizi sažeo sva svoja razmišljanja i zaključke, kao i spoznaje drugih ljudi, o smrti, s naglaskom na ukazivanje koliko je pogrešno što je smrt u današnjem svijetu potpuno tabuizirana. Drugim riječima, nitko ne zna kako se ponašati prema umirućima, niti itko zna kako bi trebalo umrijeti, niti što nas naš odnos prema smrti može naučiti o životu. Knjiga tematizira i temu transplatacije organa. Vjerujem da ćete za koji mjesec moći pogledati emisiju Na rubu znanosti o to temi i toj knjizi, a neke teme, poput smrti i transplatacije već smo obrađivali. „Zidovi od magle“ odlična je i originalna knjiga i u svjetskim razmjerima, ne mogu se sjetiti da sam u zadnjih par godina vidio negdje sličan rad.

Na stranu s knjigom. Kad mi je Valerija ispričala svoju priču, bio sam toliko fasciniran njome da sam nekoliko dana razmišljao o njoj. U napadu inspiracije, a i navali stare navike i strasti prema dokumentiranju, pitao sam Valeriju je l’ bi joj se dalo…ma zapravo, rekao sam joj da sve što mi je ispričala svakako treba zapisati. Kako je stvar vrijedna toga da se podijeli s drugima, a i nevjerojatno detaljna, puno slikovitija od većine izvještaja iz Mooodyjevih knjiga. Autentični izvještaj s mjesta koje nas sve zanima. Moodyjeva namjera, dok je skupljao izvještaje, bila je drugačija – naći što više izvještaja i potražiti u njima zajedničke elemente i dati kredibilitet iskustvima tik do smrti. Sad se već može ići i dalje. Uglavnom, rekao sam joj da bi priču svakako trebalo zapisati, sa svim detaljima i impresijama, a onda ćemo vidjeti što ćemo s tim. Mogao bih, recimo, to objaviti na blogu. I tako smo se dogovorili da ona napiše svoju priču, ali dok se ona primila posla to je traaaajalo. Ali konačno – evo je tu pred vama, a naći ćete je i u knjizi „Zidovi od magle“. Mali prozor u ono što dolazi poslije rastanka s našim tijelom.

VALERIJINA PRIČA

„Događaj koji sam vam odlučila napisati zbio se 1982. u tadašnjoj Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, kada mi je bilo 17 godina. Za sam početak, imam potrebu malo objasniti svoje dotadašnje mentalno i duhovno stanje. Nisam imala apsolutno nikakvo znanje iz vjeronauka, potpuno sam prezirala bilo kakvu vrstu organizirane religije, koju sam zaista smatrala „tamnicom za narod“ te iz službene povijesti uvidjela da su organizirane religije oduvijek bila odličan poligon za stvaranje ratova. Postojanje Boga je bilo potpuno upitno i nemoguće jer, mislila sam, ako postoji Bog kako ovaj naš svijet može biti u takvom kaosu. A dio kaosa je bila i borba i ratovi za to čiji Bog je bolji i čiji Bog te može više kazniti. Uglavnom, lik mi nije bio baš previše simpatičan.

Obzirom da mi ni komunizam baš nije bio previše drag a bilo mi je od malena prejako stalo do dobrobiti ove planete i ljudi, moj sedamnaestogodišnji mozak je zaključio da je izlaz u anarho-liberalizmu. Ko treba sve srušiti pa graditi bolji svijet ispočetka i tako to…

Sori na dužem uvodu al htjela sam vam prikazati svoje tadašnje razmišljanje koje me ni na koji način nije moglo pripremiti (ni svjesno ni podsvjesno),za najnevjerojatniji i najvažniji događaj u mom životu, koji vam upravo namjeravam prepričat’. Također napominjem da tada, prije 26 godina, u Jugi nije bila objavljena niti jedna knjiga o iskustvu smrti niti sam ijednu do tada pročitala.

Uglavnom, sve je započelo za vrijeme operacije, nakon što sam dobila malo veću dozu narkoze, koju očito nisam dobro podnijela. Medicinsko osoblje me, misleći da je sa mnom sve u redu i da spavam od narkoze, odvezlo u sobu, čega se sjećam u magli, preselilo na krevet i pokrilo plahtom.

Najednom sam se našla u velikom vrtlogu koji je izgledao kao crno tijesto i koji me je vukao u sebe, prema dolje. Osjećaj je bio neugodan i počela me hvatati panika jer sam imala osjećaj da ću se u tom crnom tijestu ugušiti.

Tada su kao na filmskoj vrpci, krenule slike. Bile su istovremeno zasebne cjeline i dio tekućeg filma koje su prikazivale moj život do tada. Zapravo, kao da sam u svaku sliku ušla pa nakon proživljenog iskustva, izašla. Slike su prikazivale sve ono „loše“ što sam u životu napravila drugim živim bićima. Odnosilo se to na sve! I ljude i biljke i životinje koje sam namjerno povrijedila. Najgore je bilo to što sam istovremeno u potpunosti osjećala kako je njima bilo kada sam ih povrijedila. Jednostavno sam u tom trenu bila- oni i proživjela njihovo iskustvo tog događaja. To je bilo jako teško, nisam do tada mogla ni zamisliti kako im je bilo.

Bila sam ruža koju sam iščupala bez razloga, da bi ju ubrzo bacila na cestu. Bila sam mrav kojeg sam namjerno ubila dok je bezbrižno šetao po stolu. Bila sam gospođa na koju sam vikala jer mi je išla na živce dok mi je željela nešto pomoći. I tako…, da navedem samo neke primjere. Te slike i iskustva povređivanja su se nizale, bile su neugodne i bila sam užasno tužna ali istovremeno, osjećala sam, nisu bile tu radi osude.

Stalni osjećaj je bio kao da netko sa strane vrti taj film ali iz blagonaklonog stava, potpuno bez osuđivanja. Kao, ovo je činjenično stanje, tako je bilo i tako su se stvari dogodile i to što si radila je povređivalo i sad si saznala kako im je bilo (walk a mile in my shoes). Bez osude.

Srećom po mene, jer sam zaista bila šokirana (i tužna) svojim glupim djelovanjem, krenuo je sasvim drugačiji film. Opet u slikama, sa istim pravilima i kvalitetom (vrijeme nije linearno i sve se zbiva odjednom) kao i prethodni, vidjela sam sve one dobre stvari koje sam napravila. Bio je to pravi melem a ugoda je bila neizmjerna. Opet se radilo o naizgled malim stvarima ali i nekim velikim. Sjedim i slušam frenda i osjećam njegovu sreću jer konačno netko zaista sluša što ga muči, zatim sreću šume zato što po njoj hodam puna poštovanja i ljubavi, sreću bakice kojoj sam se ustala u tramvaju (za to stvarno svi imamo priliku), itd. Opet je ključna bila namjera. Na nama je da izaberemo djelovati iz ljubavi ili iz straha (čitaj: ljutnje, mržnje..) Uglavnom, gledala sam svojevrsnu rekapitulaciju svog života do tada. Sve mi je postalo kristalno jasno. Prvi film je došao iz djelovanja koja su proizašla iz straha. Namjera je došla iz straha. Posljedice i rezultati takvog djelovanja, pokazalo se, bili su vrlo pogubni za one koje sam tom namjerom povrijedila.

Drugi film sa sličicama iz mojeg života, pokazao je da su sva moja djelovanja i namjere koje su proizašle iz ljubavi, bez obzira koliko neke malene izgledale, proizvodile veliku ugodu i radost za sve uključene. Postoje namjere koje su životno-podržavajuće i one koje to nisu.

Opet nije bilo procjenjivanja. Energija koja je bila prisutna i koja mi je „puštala“ moj životni film nije procjenjivala. Nije bilo nikakvog vaganja u stilu: toliko i toliko zla si nanijela ili toliko i toliko dobra si učinila. Imala sam vrlo jak osjećaj da ovo iskustvo služi samo kako bih razumjela pravu prirodu svog djelovanja. Nije bilo tu zato da bi me, već prema zaslugama, poslalo u raj ili pakao.

Tada sam se, na moje veliko čuđenje, odjednom našla kako lebdim na stropu bolničke sobe, dok je moje tijelo, pokriveno plahtom do obrva, zgrčeno u položaju fetusa, ležalo na krevetu ispod mene. Soba je bila puna mekane maglice koja je izgledala poput oblaka ali bez vlage, mekana poput baršuna. Veliki bolnički prozori na istoku su sjali iznimno jakim privlačnim svjetlom za koje sam tada na brzinu zaključila da potiče od sunca.

Prvo pitanje, pomalo glupo, koje sam si postavila bilo je: kako sam se sad našla na stropu kad me crno tijesto vuklo prema dolje, zar ne bi sad trebala biti negdje ispod kreveta?

I tada me pogodilo! „Pa to sam ja dolje u krevetu. Ako sam dolje i ležim a i tu sam na stropu, da li ja uopće sad postojim? Je l me ima?“ Tada sam pomalo u panici pogledala da li imam ruke. Sa leđima na stropu, okrenuta licem prema dolje i lebdeći, pokrenula sam svoju ruku. Bila je tu, izgledala je isto kao moja ruka samo je bila malo prozirnija.“ Ok, imam ruke, znači živa sam, ima me“, pomislila sam s olakšanjem . Tada sam se opet sjetila svog tijela na krevetu. Bilo mi je trenutno jasno da je ono što leži dolje moja ljuštura. Tako je i izgledalo. Beživotna prazna ljuska.

Bilo mi je pomalo žao mog tijela tamo dolje, ali bila sam toliko sretna što i dalje postojim da sam počela više pažnje obraćati na to gdje se nalazim i šta sad da radim. Kao ajmo sad posložit kockice:“ Iako mi je tijelo tamo dolje, umrla očito nisam, smrt ne postoji, smrt je ko mijenjanje odjeće“. I to mi je bilo potpuno jasno. Nakon tih misli, svijetlo i maglica u sobi su postali još intenzivniji i tada sam u potpunosti osjetila ono čega svo to „vrijeme“ provedeno na stropu, nisam bila svjesna iako sam osjećala. (očito sam bila previše zabavljena raznim pitanjima i vrtlogom misli). Naime, oko mene je sve bilo prepuno osjećaja ogromne ljubavi.

Sva soba ( i ja u njoj) ,maglica i svjetlo su bili ispunjeni osjećajem totalnog ushićenja, apsolutne radosti i osjećaja potpune i bezuvjetne ljubavi. Iako mi je život kasnije pružio lijepe i nadahnute trenutke, nikada nisam ponovno iskusila sve to ovako intenzivno na jednom mjestu. Nikakva ljubav, radost i ushit nisu se mogli mjeriti osjećajem koji sam imala tada, u toj sobi.

Iako sam bila zadrti ateist, u tom trenutku sam potpuno sigurno znala i osjećala da se nalazim- intravenozno priključena na Boga, Kreaciju (kako god želite, mislim da mu je potpuno svejedno kako ga zovemo). Ko da me primio u svoje krilo i ljulja me i beskrajno se veseli što me vidi. Kao da sam mu najvažnije i najdragocjenije biće na svijetu. Al sigurna sam da se tako osjećaju baš svi. Zato što svi i jesmo najvažniji i najdragocjeniji.

I opet, nema prosuđivanja. Samo ogromna ljubav koja ne postavlja nikakve uvjete niti išta traži. Imamo potpuno slobodnu volju. Odabir je uvijek samo na nama, u našoj namjeri. Ljubav ili strah. U tu apsolutnu idilu i blaženstvo odnekuda su doplovile riječi. Ne baš riječi nego, da budem preciznija, informacije uobličene u meni prepoznatljivu formu riječi. U prvi tren ih nisam razumjela. Pomislila sam“ ok, konačno će netko porazgovarati sa mnom i objasniti mi što se događa i kuda sada „idem“ . Fokusirala sam se na te „riječi“ i gledala po sobi kako bi našla njihov izvor. Tada sam vidjela da su u sobi još dvije pacijentice na krevetima koji su bili uz sam prozor, (moj krevet je bio bliže vratima, tik do lavaboa).

Izvor „riječi“ dolazio je od gospođe koja je bila na krevetu lijevo uz prozor, nije otvarala usta ali sam znala da upravo od nje dolaze informacije. Shvatila sam da je ono što slušam tijek njenih misli. „ umorna sam (govorile su njene misli), mogla bi malo odspavati, prije nego dođu moji u posjetu. Jedva čekam da ih vidim….“ Pogledala je prema mom krevetu i mojem beživotnom tijelu. „Čudna mi je ona mala tamo… uopće se ne miče otkako su je doveli…uopće joj ne vidim lice od ove plahte…nešto mi tu ne valja..“ Osim njenih misli, „čitala“ sam istovremeno i sve nijanse njenih osjećaja. Njena zabrinutost je počela rasti. „Jako mi je nešto čudno s tom malom…otići ću do lavaboa da operem ruke, tamo ću je bolje vidjeti…“ Ustala je i u prolazu pogledala u moje tijelo, stala pored umivaonika i pažljivo se zagledala u mene na krevetu dok je prala ruke. „ izgleda kao da je mrtva…joj, nemoj to govoriti, to ti se samo čini…al, ipak, plahta se uopće ne miče…izgleda da ne diše…“ Tada ju je zahvatio pravi val panike, dojurila je do mog kreveta, strgnula plahtu i zagledala mi se u lice. Tada je u totalnoj panici počela vikati:“Mala ne diše! Mala ne diše! Izjurila je na hodnik i tamo nastavila vikati.

Tada je počela generalna strka. Gomila ljudi utrčala je u sobu, svi su bili jako zabrinuti i užurbani što je meni na stropu iz moje perspektive izgledalo potpuno nepotrebno. Još uvijek sam u potpunosti bila okružena osjećajem apsolutnog mira i beskrajne ljubavi. Strka oko mog beživotnog tijela izgledala mi je potpuno besmislena. Kada sam shvatila da će me pokušati „oživjeti“ i u meni je krenula panika. Počela sam „vikati“, naravno nitko me nije čuo.„ Ne!!Ne! Ne, molim vas nemojte! Super mi je ovdje! Ne želim se vratiti!!“ Uhvatio me očaj od pomisli da ću se vratiti u svoje tijelo. „Ovdje je tako lijepo…ne želim natrag…“

Misao koja me tada pogodila, došla je potpuno jasna i bez riječi. Radilo se o totalnoj informaciji koju riječi, nažalost, ne mogu prenositi. Riječi sa svojim ograničenim i subjektivnim smislom često budu izvor raznih nesporazuma. U komunikaciji koja slijedi (i koju ću morati prenijeti upravo putem riječi i njihovih ograničenja) nije bilo nikakvog nesporazuma. Mogla bih reći da je ova komunikacija vrlo slična onome što zovemo telepatski razgovor. S druge strane „žice“ bila je ta ista energija ljubavi i mira u kojoj sam se cijelo to „vrijeme“ na stropu kupala. Rekli su mi (imala sam osjećaj da ih je puno) da još nije moje vrijeme za povratak. Da nešto još u svom tijelu moram obaviti. Da će me sada vratiti natrag ali da mi prije moraju reći koja je moja „zadaća“. Sve je bilo popraćeno ogromnim osjećajem ljubavi. Rekli su da imam dva zadatka u ovom životu.

Prvi je- bezuvjetna ljubav za sve što postoji, za sve ljude, biljke, životinje, za cijelu planetu koja je također živa. Za sve što postoji, bez prosuđivanja, jer svi smo satkani od potpuno iste energije, svi smo Bog. Razbacan Svemirom sa svim svojim potpuno jedinstvenim i prekrasnim oblicima koji smo svi mi. Ono što, naizgled razjedinjeni, vidimo kao život je samo jedno od raznih iskustava koje smo odabrali doživjeti. Imamo slobodu da proživljavamo i da biramo. Kada se nađemo u nekoj životnoj situaciji možemo si postaviti dva pitanja. Jedno je: “Što bi ljubav sada učinila?“ Drugo znate, jer ga većina najčešće odabire. Strah. Rekli su mi da nema nikakvog razloga za strah, najjača energija u Postojanju je ljubav, od ljubavi je sve nastalo pa kad hranimo strah -brigama, ljutnjom, mržnjom, zatvaramo vrata ljubavi koja je naša prava priroda. Od ljubavi smo satkani. Opustite se…uživajte i poštujte život, smijte se. Tamo gdje je ljubav, nema straha i obratno. Nesretni smo kad se odvojimo od našeg prirodnog stanja ljubavi. Za to nema razloga, rekli su mi, život je vječan, radost je beskrajna a ljubav je bezuvjetna. Ne postavlja uvjete. To je prvi zadatak, ponovili su. Kada shvatite da ste svi Bog (uključujući biljke i životinje i sve što postoji) nećete napadati sami sebe.

Objasnili su mi da sami kreiramo svoju stvarnost i to svojim mislima i osjećajima. Ako živimo u osjećaju straha, u svoj život dovodimo situacije koje u nama izazivaju strah. Ako živimo osjećaj ljubavi, mira i povjerenja da je sve u redu i da nema razloga za strah u naš život će dolaziti samo situacije u kojima zaista nema problema (samo izazova:), gdje sve ide glatko i gdje živite u potpunom materijalnom i duhovnom blagostanju. Misli i osjećaji su moćni jer stvaraju našu stvarnost. Na nama je da odaberemo što ćemo misliti i sukladno tome, kako ćemo živjeti.

Tijekom ove komunikacije koja je, sigurna sam trajala samo kratki djelić našeg linearnog dogovornog vremena, liječnici su me pokušavali reanimirati.

Slijedio je drugi dio mog zadatka. Rekli su da tokom ovog života u koji me vraćaju, moram naći Znanje. Odmah sam znala da se to ne odnosi na obrazovanje i broj diploma (iako sam kasnije studirala na dva fakulteta istovremeno) ali nisam imala pojma na što se to točno odnosi. Gdje ću naći znanje?

Tada mi je objašnjeno: Znanje je sakriveno i ono što smatramo znanjem samo je dio nekakve dogovorene realnosti, ponavljanja istih informacija i neprovjerenih „istina“. Do znanja se dolazi samo ako koračamo svijetom širom otvorenih očiju, budni, bez tereta naučenih dogmi, otvorena radoznala uma koji dozvoljava sve „scenarije“ ma koliko fantastični izgledali u tom trenutku. Ključ je u budnom gledanju, rekli su, poput djeteta kada se susreće sa novim svijetom koji treba shvatiti. Držite um u stanju čuđenja i promatranja i nikada nemojte izgubiti onaj osjećaj koji ste imali kao dijete. Da je sve moguće. Tako se pronalazi Znanje.

Tu je komunikacija završila. Duboko su me protresle informacije koje sam upravo primila i imala sam osjećaj da se taj zadatak ne odnosi samo na mene. Kao da je sve to, neka opća zadaća, za sve ljude. Potreslo me i koliko su biljke i životinje nekom svojom drugačijom svjesnošću, bliske Kreaciji a ljudi ih pogrešno smatraju nižim oblicima postojanja. Ako imate kućne ljubimce ili ste imali iskustva u druženju sa životinjama i sami znate koliko je jaka i nepokolebljiva njihova bezuvjetna ljubav. Moja mama je znala reći da joj se nitko toliko ne veseli kada dolazi s posla koliko naš pas Daki (a nije da joj se nismo veselili ali Daki je svakako prednjačio u izražavanju oduševljenja:).

Povratak u tijelo bio je potpuno bezbolan, poput laganog trzaja. Iako sam se tome ranije opirala, nakon ovih informacija nekako sam lakše prihvatila činjenicu da se vratim u tijelo. Kad sam otvorila oči čak mi je bilo drago da sam opet tu. Oko mene je sve bilo puno ljudi koji su me gledali s očitim izrazom olakšanja. Dva dana kasnije napustila sam bolnicu a da nikome nisam ispričala što mi se dogodilo. Bojala sam se da će me automatski preseliti u Vrapče. I tako je bilo još dugi niz godina, dok mi netko nije ispričao sličan događaj, a pojavila se i literatura u kojoj sam saznala da se slična iskustva događaju ljudima širom svijeta.

Šest mjeseci nakon što sam izašla iz bolnice umro mi je tata i taj strašan događaj puno bi teže preživjela da nisam doživjela svoje iskustvo „smrti“. Znala sam gdje je i kako mu je prekrasno. Bol je dolazila iz činjenice da mi jako nedostaje i da fizički nije tu sa mnom. Baš mi je falio. Istovremeno sam znala da nije mrtav i da sada vjerojatno negdje čeka (ili već ima) neko novo odijelo-tijelo za neki novi život. Bila sam sretna zbog njega.

Sigurna sam da ne trebam naglašavati da me moje iskustvo „smrti“ dramatično promijenilo. Često sam razmišljala o svom životnom zadatku. Znala sam da bez problema uvijek osjećam bezuvjetnu ljubav za životinje i prirodu, ( to je bilo moje iskustvo od najranije mladosti) ali nisam znala kako da osjećam bezuvjetnu ljubav za ljude. Nikako mi nije bilo jasno kako mogu toliko povređivati jedni druge i sve oko sebe. Znala sam da to moje pitanje znači da postavljam uvjete onima koje trebam voljeti i da bezuvjetna ljubav nema nikakve uvjete pa ni one u najboljoj namjeri. Zbrka u mojoj glavi postala je prilično nesnošljiva.

Baš u to vrijeme prijatelji su me („slučajno“) počeli zasipavati raznim religijskim spisima. Tako mi je u ruke prvo došla Biblija, pa Kura’an pa Bhagavad gita pa neke Sai Babine knjige. Zanimljivo mi je bilo što su svi spisi govorili načelno iste stvari, samo su putovi do Boga bili različiti. I svi su na ovaj ili onaj način tvrdili da je njihov put jedini ispravan. A svi su zapravo govorili o Ljubavi. Mislim da su upravo zahvaljujući ljubavi pridobili toliko sljedbenika. Problem je nastao kada su sljedbenici postali dio programa religijske manipulacije u kojem je bilo čak i poželjno mrziti nekoga u ime boga samo zato što taj ne vjeruje da je vaš način jedini ispravan. Kakve to ima veze s Ljubavi? Dakle, svi religijski programi su bazično isti ali svaki ima svoj poseban način. I ako se ne držiš naših (katoličkih, muslimanskih, židovskih, hinduističkih) pravila sigurno ideš u pakao a Bog će biti jako ljut na tebe. Sjajno mjesto za manipuliranje ljudima, zar ne? I njihovim emocijama i mislima koje, ne zaboravimo, kreiraju našu stvarnost. I za izazivanje stalnog straha. Kao, bed je ako ne obriješ bradu točno taj i taj dan u tjednu, Bog će se jako naljutiti. Ima jedan dobar stih od riblje čorbe: „Pravila, pravila, da bi me udavila i kičmu savila…“ Daleko je ta, religijska mambo-đambo priča od Ljubavi. Shvatila sam da su ljudi jednostavno, besprizorno izmanipulirani i namjerno nahuškani jedni na druge. Zato čine jedni drugima zlo. A onda se osjećaju još jadnije.

Hinduizam mi je bio zanimljiv jer je sadržavao neke informacije koje sam iskusila u svom iskustvu „smrti“ i oni tvrde da smo svi Bog. To mi se dopalo pa sam se uskoro malo dublje počela baviti i znanjem iz Veda. To me dovelo do malo drugačijih spoznaja o prirodi stvarnosti, (bilo bi predugo da sad ulazim u tu temu) a potvrde su dolazile i iz tzv. službene znanosti, točnije iz kvantne fizike koja u odnosu na Vede izgleda kao malo dijete koje tek uči hodati. Al’ na dobrom su putu.

Putem zanimanja za Indiju sam upoznala i jednog izuzetnog tamošnjeg učitelja imenom Sri Sri Ravi Shankar (ne miješati sa slavnim sviračem sitra). Mudro je zaključio kako ljude nitko, nikada, nigdje ne uči kako kvalitetno živjeti, uče nas koječemu ali nitko nam nije rekao kako sretno živjeti. Njegove knjige i yogijske tehnike su mi pomogle da sretno i neopterećeno živim i da mi boravak na ovoj planeti konačno postane lagan.

Za sam kraj- jedna zanimljivost (ne previše bitna) u cijelom ovom čudnom događaju od prije 27 godina, je da moje tijelo izuzetno sporo stari. Izgledam bar 10 i više godina mlađe, nemam bora, stalno imam istu kilažu i vitalnost, kao da se i moje tijelo tada ponovno rodilo.

Znanje je našlo svoj put do mene, kao što sam i ja imala širom otvorene oči kad mi se zaletavalo u glavu. Došlo je iz raznih krajeva i na razne načine, uvijek u nekoj vrsti sinkroniciteta i uvijek sam se iznenadila kako malo zapravo znam. Al’ nema veze, radi se na tome! Jedan od onih koji su me bacili još malo dalje i više, u spoznaji i znanju, svakako je David Icke čiji mi je predani, istraživački rad pomogao da se kockice mozaika, zvanog Život, još jasnije poslože. Nadam se da će vam ovo, što sam podijelila sa vama, pomoći da se osjećate sretnije i mirnije. Pusa svima. Ugodan vam život! Valerija Kunštek“