Piše: Jelena Veljača
Subotom kod frizera možeš čuti svašta. Kunem se da ne tračam, nisam taj tip, ali kunu se i sve ostale žene koje poznajem, to je velika enigma, jednaka onoj s kim spavaju muškarci na one night standu kad sve žene tvrde da to nikada nisu učinile.
Dakle, s kim tračaju sve tračbabe ovoga grada kad se sve moje prijateljice, poznanice i rođakinje zaklinju da subotom gledaju samo svoja posla: “Vjeruj mi, draga, ja sam toliko umorna nakon cijelog radnog tjedna da mi se čak niti ne čita Gloria, samo prolistam slike, gdje bih stigla da slušam što govore babe...” ili “Moje frendice i ja nikada ne olajavamo. Prepričamo što se zbiva, čisto na informativnoj razini...”
Pa ipak, ja imam potrebu prepričati što sam čula u čekaonici mjesta koje me uvijek može smiriti. (Ne, to nije Centar za psihološku medicinu, već frizerski salon Glamur u Medvedgradskoj.)
Priče iz frizerskog salona
Mjesto radnje znate. U pitanju nije bila subota, već ponedjeljak. Sjedila sam izbezumljena od Svađe - jedne od onih nakon koje vas susjedi čudno gledaju dok izvodite psa, a vi se pravite da tražite Božju česticu na cesti. (Moji susjedi su divni. Jedan mi je, noseći topli kruh, utješno poklonio pecivo i rekao: “Sve će biti dobro...”)
“Ma prekrasno”, mislila sam dok sam čekala na svoj red jer je frizerka Ana zaspala, “na ovaj tjedan netko je bacio urok, čak mi ni frizura ne može proći bez problema”. Ne samo što poklonjeno pecivo ni čeličnom snagom volje ne bih uspjela ugurati u svoj želudac zgrčen od sinoćnjih prijetnji prekidom - on se u jednom trenu bacao kroz prozor, a ja sam plakala bosa na stepenicama zgrade, tako to biva kad dvoje glumaca žive zajedno - već me mili susjed pokušao utješiti imenom konkurentske sapunice, što je posljednje što sam htjela čuti...
Košmar misli prekida trač u mom perifernom slušnom polju (znate ono, kad kao radite svoje, kuhate ili smišljate dijaloge za vječno rastavljeni, ali ultimativni par telenovele, ali krajičkom uha provjeravate njegov telefonski razgovor u susjednoj prostoriji). U Glamuru to jutro čujem:
- Jadna ta žena. Pogledaj je. Nikada ništa nije radila, što će ona sada, sama, s djetetom?
Napirlitana špicerica govori o Danijeli Dvornik. Već vidim svoju ruku u slow motionu kako joj lupa flisku i trga savršeno neukusne bisere iz ušiju tako da joj se resica podere do krvi... Moj daydream prekida organizatorica Andrea koja je zove za bazen. Bezobrazna kokoš ne propusti staviti točku na “i”:
Jesi li čula za ljubav?
- Nikada mi nije bilo jasno što radi s njim, zašto ne sređuje svoj život, umjesto što pazi na to vječno dijete... Neke žene stvarno znaju potratiti život!
Ljubav, glupačo, jesi li ikada čula za tu kategoriju?! Po njezinu blaziranom smiješku i pućenju usana dok prolazi pokraj ogledala (da ne bi slučajno izgledala kao normalna osoba čak ni kada je nitko drugi ne gleda, osim sama sebe), zaključujem da nije. Toliko silikona negdje mora stati, pa se centar za prave ljudske emocije odstranio, pretpostavljam...
Okej, možda su me ponijele predrasude, ali njezin me komentar povrijedio, i to osobno, iako, zapravo, ne znam zašto. Krišom kradem Jutarnji koji je ‘Gospođica Botox Koja Ima Mišljenje O Svemu’ ostavila iza sebe. Gledam u Danijelinu grimasu bola... I shvatim zašto sam se toliko naljutila. Danijela je, kao i mnoge među nama, izabrala biti žena u sjeni.
Moja baka je didu dočekivala s ručkom, savršeno manikiranim noktima, čašicom domaće rakije i frizurom na kojoj bi joj pozavidjela i Jovanka Broz u najboljim danima. Bila je uvijek savršeno obučena, a njezina je sarma bila najukusnija, korica na piletini najhrskavija. Večeri je provodila uvijajući kosu svom Blažu tako da direktor ujutro može u Gortan krenuti s frizurom Caryja Granta, a ona, zadovoljna, u nabavku mlade janjetine ili kave koja će Blažu odgovarati poslije ručka, potom sa svojom Miljom u Namu ili u beskrajnu šetnju Maksimirom koja bi završila kupnjom nove Burde iz koje će još dvadeset godina kasnije vaditi krojeve za svoju modom inficiranu unuku.
Nije, doduše, život uvijek bio tako dirljivo sladunjav, kao iz filma o savršenim komunističkim ženama. Kako se Blaž uspinjao na društvenoj (ali i radničkoj, nije li to tada bilo isto?) ljestvici, Beba ga je pratila gdje god je trebalo: u bosansku varoš Breza, u Mostar, u Kaštel Stari, stvarajući dom gdje god je trebalo, farbajući barake bez njegove pomoći, zavrćući vrat puranima za Božić, odgajajući sama tvrdoglavo crvenokoso dijete koje je viđalo oca samo kad je, između širenja bratstva i jedinstva i završavanja fakulteta u tridesetima, stigao kući praćen ovacijama.
Kad su stigli do zagrebačke Trešnjevke, Beba je već postala ikona stila i elegancije: ne heroin chica, kao Kate Moss danas, već nečeg boljeg, što je počivalo na stamenosti i bezrezervnoj podršci mužu. Nikada glasna, nikada tužna, nikada nezadovoljna, uvijek zgodna, uređena, vesela, spremna za goste. Dama koja zna ispeći savršenu baklavu, ali i zamijeniti gumu na autu kad pukne dok ona i njezin sin jedinac sami krenu na izlet u Samobor.
Ali isto tako, dama koja nikada u životu nije radila, bez dana radnog staža. Kako i bi, pitate se, život je podredila uspjehu svog čovjeka, i odgoju djece, i ja sasvim sigurno znam (ipak se radi o mojoj najdražoj baki) da bez nje na sprovodu mog dide prije sedam godina ne bi bilo stotine ljudi i govori o tome kako nas je napustio jedan od najmoralnijih, napoštenijih, najradišnijih ljudi svoje generacije, kako ne bi bilo moga oca (ne samo biološki, naravno), takvog predivnog kakav jest, uvijek prisutnog u životima svoje supruge i djece. Moju baku svi cijene, obožavaju i dandanas ponašaju se s njom kao s raritetnom figurom kojoj se treba diviti i koja dokazuje onu staru: iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena.
Žene nekad i danas
No, moja baka Beba nije uspješna po današnjim kriterijima: nije izdala knjigu ili potpisala modnu kolekciju, nije otvorila restoran ili bila voditeljica smjene u Nadi Dimić. Bila je žena iz sjene, uspješna zbog njega, uspješna jer je njemu to omogućila.
Što se promijenilo od tada do danas? Kako se netko danas usuđuje reći za Danijelu da nikada nije radila ništa, a moju su baku smatrali i smatraju savršenim primjerom gospođe koja drži sva četiri kuta kuće?
Istina je, možda Beba nije imala izbora, ali misli li ta dugokosa kokoš iz frizerskog salona da bi bez Danijele Dinova genijalnost uspjela pronaći put do nas, da bi prekrasni, inspirativni enfant terrible bio ono što jest da nije bilo njezine potpore, rada, njezine snage?
Jutarnji od ponedjeljka odnijela sam kući i danima potresena gledam fotografiju te divne, snažne žene koja je hrvatsku muziku zadužila jednako kao i njezin genijalni suprug: treba imati snage u današnjem svijetu držati stranu osobi rođenoj da ostavi trag, ali istovremeno osobi preosjetljivoj na podražaje napornog, iscrpljujućeg, dosadnog svakodnevnog života... Treba imati snage boriti bitke i za sebe i za ljubav svog života. Ma, treba imati snage izabrati ljubav. U Bebinoj generaciji mnogo je takvih žena, ali u Danijelinoj... Sebične smo, usmjerene na vlastiti uspjeh, htijenja,vlastitu afirmaciju. Danijela nam je svima pokazala kako prava i jedina afirmacija dolazi iz beskompromisne, bezuvjetne ljubavi i odanosti...
Nikada nisam vjerovala da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, mislila sam da ljudi uspiju ili ne uspiju isključivo zahvaljujući vlastitim snagama... Ali, ova tužna, pretužna priča koja je prošlu nedjelju potresla Hrvatsku osvijestila me da treba zagrepsti dublje ispod površine i nakloniti se damama u backstageu.
Ne mislim samo na onaj doslovni, u kojemu je, sigurna sam, Danijela često bila, već i na pozadinu života gdje u sjeni stoje gomile žena koje kroz život vodi vjera u ljubav i osobu koju vole. Popis je, kad se malo bolje razmisli: Johnny Cash i June Carter. Pablo Picasso i Dora Maar. Marc Chagall i Bella Rosenfeld. Danijela i Dino. Kao osoba odrasla na Dinovoj glazbi iz devedesetih, moram reći: Danijela, hvala ti... Nisu zvijezde samo oni osvijetljeni svjetlima pozornice.
Dakle, s kim tračaju sve tračbabe ovoga grada kad se sve moje prijateljice, poznanice i rođakinje zaklinju da subotom gledaju samo svoja posla: “Vjeruj mi, draga, ja sam toliko umorna nakon cijelog radnog tjedna da mi se čak niti ne čita Gloria, samo prolistam slike, gdje bih stigla da slušam što govore babe...” ili “Moje frendice i ja nikada ne olajavamo. Prepričamo što se zbiva, čisto na informativnoj razini...”
Pa ipak, ja imam potrebu prepričati što sam čula u čekaonici mjesta koje me uvijek može smiriti. (Ne, to nije Centar za psihološku medicinu, već frizerski salon Glamur u Medvedgradskoj.)
Priče iz frizerskog salona
Mjesto radnje znate. U pitanju nije bila subota, već ponedjeljak. Sjedila sam izbezumljena od Svađe - jedne od onih nakon koje vas susjedi čudno gledaju dok izvodite psa, a vi se pravite da tražite Božju česticu na cesti. (Moji susjedi su divni. Jedan mi je, noseći topli kruh, utješno poklonio pecivo i rekao: “Sve će biti dobro...”)
“Ma prekrasno”, mislila sam dok sam čekala na svoj red jer je frizerka Ana zaspala, “na ovaj tjedan netko je bacio urok, čak mi ni frizura ne može proći bez problema”. Ne samo što poklonjeno pecivo ni čeličnom snagom volje ne bih uspjela ugurati u svoj želudac zgrčen od sinoćnjih prijetnji prekidom - on se u jednom trenu bacao kroz prozor, a ja sam plakala bosa na stepenicama zgrade, tako to biva kad dvoje glumaca žive zajedno - već me mili susjed pokušao utješiti imenom konkurentske sapunice, što je posljednje što sam htjela čuti...
Košmar misli prekida trač u mom perifernom slušnom polju (znate ono, kad kao radite svoje, kuhate ili smišljate dijaloge za vječno rastavljeni, ali ultimativni par telenovele, ali krajičkom uha provjeravate njegov telefonski razgovor u susjednoj prostoriji). U Glamuru to jutro čujem:
- Jadna ta žena. Pogledaj je. Nikada ništa nije radila, što će ona sada, sama, s djetetom?
Napirlitana špicerica govori o Danijeli Dvornik. Već vidim svoju ruku u slow motionu kako joj lupa flisku i trga savršeno neukusne bisere iz ušiju tako da joj se resica podere do krvi... Moj daydream prekida organizatorica Andrea koja je zove za bazen. Bezobrazna kokoš ne propusti staviti točku na “i”:
Jesi li čula za ljubav?
- Nikada mi nije bilo jasno što radi s njim, zašto ne sređuje svoj život, umjesto što pazi na to vječno dijete... Neke žene stvarno znaju potratiti život!
Ljubav, glupačo, jesi li ikada čula za tu kategoriju?! Po njezinu blaziranom smiješku i pućenju usana dok prolazi pokraj ogledala (da ne bi slučajno izgledala kao normalna osoba čak ni kada je nitko drugi ne gleda, osim sama sebe), zaključujem da nije. Toliko silikona negdje mora stati, pa se centar za prave ljudske emocije odstranio, pretpostavljam...
Okej, možda su me ponijele predrasude, ali njezin me komentar povrijedio, i to osobno, iako, zapravo, ne znam zašto. Krišom kradem Jutarnji koji je ‘Gospođica Botox Koja Ima Mišljenje O Svemu’ ostavila iza sebe. Gledam u Danijelinu grimasu bola... I shvatim zašto sam se toliko naljutila. Danijela je, kao i mnoge među nama, izabrala biti žena u sjeni.
Moja baka je didu dočekivala s ručkom, savršeno manikiranim noktima, čašicom domaće rakije i frizurom na kojoj bi joj pozavidjela i Jovanka Broz u najboljim danima. Bila je uvijek savršeno obučena, a njezina je sarma bila najukusnija, korica na piletini najhrskavija. Večeri je provodila uvijajući kosu svom Blažu tako da direktor ujutro može u Gortan krenuti s frizurom Caryja Granta, a ona, zadovoljna, u nabavku mlade janjetine ili kave koja će Blažu odgovarati poslije ručka, potom sa svojom Miljom u Namu ili u beskrajnu šetnju Maksimirom koja bi završila kupnjom nove Burde iz koje će još dvadeset godina kasnije vaditi krojeve za svoju modom inficiranu unuku.
Nije, doduše, život uvijek bio tako dirljivo sladunjav, kao iz filma o savršenim komunističkim ženama. Kako se Blaž uspinjao na društvenoj (ali i radničkoj, nije li to tada bilo isto?) ljestvici, Beba ga je pratila gdje god je trebalo: u bosansku varoš Breza, u Mostar, u Kaštel Stari, stvarajući dom gdje god je trebalo, farbajući barake bez njegove pomoći, zavrćući vrat puranima za Božić, odgajajući sama tvrdoglavo crvenokoso dijete koje je viđalo oca samo kad je, između širenja bratstva i jedinstva i završavanja fakulteta u tridesetima, stigao kući praćen ovacijama.
Kad su stigli do zagrebačke Trešnjevke, Beba je već postala ikona stila i elegancije: ne heroin chica, kao Kate Moss danas, već nečeg boljeg, što je počivalo na stamenosti i bezrezervnoj podršci mužu. Nikada glasna, nikada tužna, nikada nezadovoljna, uvijek zgodna, uređena, vesela, spremna za goste. Dama koja zna ispeći savršenu baklavu, ali i zamijeniti gumu na autu kad pukne dok ona i njezin sin jedinac sami krenu na izlet u Samobor.
Ali isto tako, dama koja nikada u životu nije radila, bez dana radnog staža. Kako i bi, pitate se, život je podredila uspjehu svog čovjeka, i odgoju djece, i ja sasvim sigurno znam (ipak se radi o mojoj najdražoj baki) da bez nje na sprovodu mog dide prije sedam godina ne bi bilo stotine ljudi i govori o tome kako nas je napustio jedan od najmoralnijih, napoštenijih, najradišnijih ljudi svoje generacije, kako ne bi bilo moga oca (ne samo biološki, naravno), takvog predivnog kakav jest, uvijek prisutnog u životima svoje supruge i djece. Moju baku svi cijene, obožavaju i dandanas ponašaju se s njom kao s raritetnom figurom kojoj se treba diviti i koja dokazuje onu staru: iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena.
Žene nekad i danas
No, moja baka Beba nije uspješna po današnjim kriterijima: nije izdala knjigu ili potpisala modnu kolekciju, nije otvorila restoran ili bila voditeljica smjene u Nadi Dimić. Bila je žena iz sjene, uspješna zbog njega, uspješna jer je njemu to omogućila.
Što se promijenilo od tada do danas? Kako se netko danas usuđuje reći za Danijelu da nikada nije radila ništa, a moju su baku smatrali i smatraju savršenim primjerom gospođe koja drži sva četiri kuta kuće?
Istina je, možda Beba nije imala izbora, ali misli li ta dugokosa kokoš iz frizerskog salona da bi bez Danijele Dinova genijalnost uspjela pronaći put do nas, da bi prekrasni, inspirativni enfant terrible bio ono što jest da nije bilo njezine potpore, rada, njezine snage?
Jutarnji od ponedjeljka odnijela sam kući i danima potresena gledam fotografiju te divne, snažne žene koja je hrvatsku muziku zadužila jednako kao i njezin genijalni suprug: treba imati snage u današnjem svijetu držati stranu osobi rođenoj da ostavi trag, ali istovremeno osobi preosjetljivoj na podražaje napornog, iscrpljujućeg, dosadnog svakodnevnog života... Treba imati snage boriti bitke i za sebe i za ljubav svog života. Ma, treba imati snage izabrati ljubav. U Bebinoj generaciji mnogo je takvih žena, ali u Danijelinoj... Sebične smo, usmjerene na vlastiti uspjeh, htijenja,vlastitu afirmaciju. Danijela nam je svima pokazala kako prava i jedina afirmacija dolazi iz beskompromisne, bezuvjetne ljubavi i odanosti...
Nikada nisam vjerovala da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, mislila sam da ljudi uspiju ili ne uspiju isključivo zahvaljujući vlastitim snagama... Ali, ova tužna, pretužna priča koja je prošlu nedjelju potresla Hrvatsku osvijestila me da treba zagrepsti dublje ispod površine i nakloniti se damama u backstageu.
Ne mislim samo na onaj doslovni, u kojemu je, sigurna sam, Danijela često bila, već i na pozadinu života gdje u sjeni stoje gomile žena koje kroz život vodi vjera u ljubav i osobu koju vole. Popis je, kad se malo bolje razmisli: Johnny Cash i June Carter. Pablo Picasso i Dora Maar. Marc Chagall i Bella Rosenfeld. Danijela i Dino. Kao osoba odrasla na Dinovoj glazbi iz devedesetih, moram reći: Danijela, hvala ti... Nisu zvijezde samo oni osvijetljeni svjetlima pozornice.
bglavac
edin.kecanovic
