PROČITANO

639

PUTA

OD 14.01.2018.

O Sudcu

A onda sam, pročitavši u Sudčevoj novinskoj ispovijesti, kako su ga »trovali deset godina«, kako o svemu tome postoji zapečaćena dokumentacija koja se čuva u arhivu i kako je velečasni i zbog toga, a ne samo zbog tužakanja s medijima, angažirao odvjetnika Bosiljka Mišetića. I shvatio sam da se u onim navedenim izjavama nije radilo ni o kakvom kupusu, nego o pesticidima.

Sustavno trovanje i sudačko trgovanje

javascript:openWindow('aspx/showimage.aspx?id=513961',290,242,'');

Najavio velečasni Zlatko Sudac da je došao kraj njegovoj suzdržanosti po pitanju »medijskih napada i kleveta« i da će se ubuduće, »neovisno čak i o njemu, učiniti svi pravni koraci«. Budući da iz iskustva znam kako pojedine ljude uopće ne moraš oklevetati da bi te oni tužakali zbog klevete, o Zlatku Sudcu bih sada trebao pisati s posebnim oprezom, kao da hodam po vodi, pardon, po jajima.
    Nemojte misliti da ovo radim u strahu od suda – bilo općinskog, bilo Posljednjeg – jer ako Bog htjedne da se sudujem sa Sudcem, neka se vrši volja Njegova. Ja se, evo, javno ispričavam Zlatku Sudcu što sam sve do jutros mislio da mnoge njegove izjave trebamo zahvaliti tome što je Bogu palo na um da u karizmatikovoj glavi uzgoji posebnu sortu kupusa.
    I ne tražim da mi to što nisam neki lumen za povrtlarstvo bude uzeto kao olakotna okolnost.
    Ne bježim od toga da sam bogatom urodu kupusa pripisivao misli velečasnog Sudca o osobinama onih koji ne vjeruju i da sam iz njih iščitavao kako je Bog upravo takvim osobinama podario onoga što, u ime vjere, proziva nevjernike. Primjer prvi: »Ateist je za mene glup čovjek.« Ili primjer drugi, još lisnatiji: »Ako netko nema dar vjere, može ga izmoliti. Ali za molitvu treba ponizno srce, a ateisti su vrlo oholi.«
    Priznajem da sam i neke teološke poglede velečasnog Sudca – primjerice onaj o Domovinskom ratu koji je »u sebi nosio nešto sveto« ili o generalu Gotovini koji »sâm nosi križ svih Hrvata«, a koji su opet »sveti narod«, premda se hrvatsko ime ne spominje nigdje u Svetom pismu, ili pak onu o Haškom sudu kao »instituciji koja predvodi hajku na hrvatski narod« – smatrao izniklim iz onog kupusišta koje je proglašeno uzgajalištem ispravne hrvatske misli.
    Istom sam povrću, priznajem, pripisivao i Sudčevu voćnu metaforiku u nekim geografskim promišljanjima. Naprimjer u onom: »Pogledajte granice naše domovine, izgleda kao odgrizena jabuka, nagrizena sa svih strana.«
    A onda sam, pročitavši u Sudčevoj novinskoj ispovijesti, kako su ga »trovali deset godina«, kako o svemu tome postoji zapečaćena dokumentacija koja se čuva u arhivu i kako je velečasni i zbog toga, a ne samo zbog tužakanja s medijima, angažirao odvjetnika Bosiljka Mišetića. I shvatio sam da se u onim navedenim izjavama nije radilo ni o kakvom kupusu, nego o pesticidima.
    Netko će možda ovo čudo Sudčeve otpornosti na toksine dovesti u vezu s nadriforenzičkom feljtonistikom kojoj je sustavno trovanje kardinala Stepinca bilo jedna od omiljenih tema, pa će posumnjati i u karizmatikovu moć da istodobno prodaje dva imidža: onaj kristoliki i onaj po uzoru na krašićkog blaženika. Ja osobno ne sumnjam ni u to, kao ni u Sudčevu sposobnost bilokacije. Ne sumnjam da će Sudac postati Sudstvo.

Preuzeto iz Novog Lista http://www.novilist.hr/

--------------------

lp, boro

http://budan.blog.hr/