Piše: Inoslav Bešker
Foto: Denis Jerković/CROPIX
O Međugorju službena Katolička crkva (još) nije promijenila stav
Svećenici iz Međugorja: Fra Tomislav nije naš
Njegov ljubavni život bi možda privukao dio glasila, ali sigurno ne bi bio silno zanimljiv: otac Vlašić nije jedini fratar koji je postao otac, a ja sam sigurno zadnji koji bih to nekome zamjerio (da sam vjernik, vjerojatno bih ine vjernike podsjetio da “Duh puše kuda hoće” i da nitko nema pravo drugome uskratiti karizmu koja mu je dana - pod jednim bitnim uvjetom: da pritom ne gazi svoga bližnjega, jer upravo u njemu kršćanin mora vidjeti živu ikonu živoga Boga na čiju sliku i priliku je sazdan čovjek).
To je, očito, bilo važnije Kongregaciji za nauk vjere, koja ga je već kaznila i za pritužbe contra sextum, dakle protiv šeste zapovijedi Božje: ne sagriješi bludno. No to se, u nizu inih slučajeva, rješava običnom ispovijeđu i pokorom - ali u ovom slučaju je problem što je i taj tako ljudski čin “opterećen mističnim motivacijama”.
Osnovno je pitanje - koje proizlazi iz jučer objavljenih dokumenata - je li otac fra Tomislav Vlašić manipulirao međugorskim vidiocima, je li on zapravo izmislio ukazanja? Na to upućuje, indirektno i nedorečeno ali rječito, jedan pasus priopćenja mostarskoga Biskupskog ordinarijata ("http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID =105414" http://www.ika. hr/ index.php?prikaz=vijest&ID=105414) koje je potpisao kancelar don Ante Luburić.
U svibnju 1981, čitamo ondje, “otac Tomislav Vlašić pošao je u Rim na međunarodni kongres predstavnika Karizmatskoga pokreta. Za vrijeme Kongresa tražio je od nekih nazočnih da mole s njime za ozdravljenje Crkve u Jugoslaviji.
Redovnica, s. Briege McKenna, koja se ujedinila u molitvi, imala je viđenje: vidjela je o. Vlašića kako sjedi okružen velikim mnoštvom ljudi, oko njega, na mjestu gdje je sjedio izvirale su rijeke vode. Jedan drugi redovnik, Emile Tardiff, O.P., izreče proročanstvo: ‘Ne bojte se, ja ću vam poslati svoju Majku’.
Nakon nekoliko tjedana, Gospa se stala ukazivati u Međugorju” (citat je preuzet iz knjige: L. Rooney & R. Faricy, “Maria regina della pace”, Milano, 1984, str. 34.).
Tadašnji mostarsko-duvanjski biskup monsignor Pave Žanić objavio je 30 listopada 1984 svoju Poziciju u kojoj je o fra Tomislavu Vlašiću iznio i te i ine podatke, ocijenivši ga “mistifikatorom i karizmatičnim magom”.
Jaz optužaba
Ipak tada, tri godine nakon izbijanja međugorskog fenomena, nakon obznane da je šestoro vrlo mladih osoba vidjelo Bogorodicu, nije bilo ili snage ili volje da se iz Crkve krene đonom i da se Međugorje zatvori kao eventualna prevara.
Uostalom, u tom trenutku to bi mnogi u Crkvi vidjeli ne kao čin u borbi za istinu, nego kao bogomdani dar tadašnjem režimu u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji.
S druge strane, među onima koji su se Međugorjem bavili kao kroničari, nije bilo jasno koliko je zaista dubok jaz optužaba biskupa Žanića spram oca Vlašića.
Crkva je to htjela raščišćavati u vlastitim redovima i svojim natkritim kanalima, onda kao i sada. Njezina stvar, čak i kada posljedice nisu samo njezine, čak i kada se naknadno ljuti sama na se što nije bila otvorenija. Tu lekciju ni jedan zatvoreni sustav nije naučio dok mu je bilo vrijeme.
U tom sklopu, stvar je Crkve (ne samo hijerarhije, nego i Božjeg puka) ocijeniti je li se zaista javljala Bogorodica, neviđeno mnogo i često, a ponekad viđeno nepismeno, ili su neki od franjevaca to izmislili, sablaznivši čak i druge franjevce (barem dvojica su mi otkukala svoju sablažnjenost, ali ne u formi izjave ili intervjua, pa to nisam javno precizirao ni onda).
Agnostik u tome jamačno ne može biti sudac - ali ima prava biti kroničar.
Potpisani kroničar ne može pak zanemariti svoje iskustvo u Međugorju, jedne ne baš mrzle božićne noći i sljedećeg dana, kada je ondje nalazio i pripadnike posve marginaliziranih dijelova Božjeg puka, ljude koji su imali potrebu da taj blagdan dočekaju ne u obiteljskoj “toplini doma”, kako se to obično isfrazira, nego na kamenju hercegovskom.
Jedna nesretnica, rastrzana objektivnim i subjektivnim tjeskobama, tvrdila mi je da ondje nalazi mir koji joj nijedna crkvena građevina nije znala ponuditi; druga žena mi je (sve citiram po pamćenju, ali objavljeno je to tada u Vjesniku, pa se može i provjeriti) bila zahvalna Gospi što se pojavila i ondje, kamo i sirotinja može sebi priuštiti dolazak, a ne samo u skupim prošteništima poput Lourdesa i Fátime.
Duhovni placebo
Užasna je pretpostavka da su neki teški bolesnici bili nukani da se ondje posvete molitvi i zanemare medicinsku njegu - ali za nju nemam dokaze, pa se iskreno nadam da je to bila kleveta.
Za ove druge, obične vjernike koji su u Međugorju nalazili neki svoj mir ili neku svoju utjehu - bio bi zločin oduzeti im tu pomoć, pa makar posrijedi bio puki duhovni placebo. Trebalo bi biti zaista zao pa ne htjeti da bude lakše nekome kome je teško.
Sudovi (pa ni crkveni), a vala ni novinari, ne bi smjeli zbog toga prešutjeti ono što su - po svojoj savjesti i stručnom znanju - našli istinitim. Ali ne bi(smo) smjeli ni zapriječiti slobodu odabira, poglavito onima koji pate, svejedno bili im razlozi zbiljski ili umišljeni.
U tom sklopu prilično je vjerojatno da teške optužbe spram fra Tome Vlašića nisu iznesene i izrečene laka srca, s nehajem spram posljedica, pa i po vjernički puk. U nj jamačno pripada glavnina ljudske rijeke koja se sliva u Međugorje, navodno oko milijun ljudi godišnje.
Stav Crkve
O Međugorju službena Katolička crkva (još) nije promijenila stav. Papin kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone je relativno nedavno podsjetio kako je u nekom pismu francuskoj reviji “Famille Chrétienne” sadašnji mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić iznio veoma “kritičke tvrdnje o navodnoj ‘nadnaravnosti’ ukazanja i objava u Međugorju. Zbog zahtjeva za objašnjenjem, Kongregacija za nauk vjere je u pismu biskupu Gilbertu Aubryu, biskupu iz La Réuniona, koje sam ja kao tajnik potpisao 26 svibnja 1998, dala jasno do znanja o Međugorju.
Prije svega sam pokušao precizirati da ‘nije pravilo Svete Stolice zauzeti izravan stav o pretpostavljenim nadnaravnim fenomenima’.
Ova se vlast, što se tiče vjerodostojnosti ukazanja, jednostavno drži onoga što su biskupi bivše Jugoslavije ustanovili u izjavi iz Zadra od 10 travnja 1991”, poentirao je kardinal državni tajnik.
A izjava iz Zadra ostavlja otvorena vrata budućim istraživanjima, nuka na nastavak provjeravanja, zabranjuje organizirana crkvena hodočašća, ali ne obeshrabruje vjernike, a potiče njihovu molitvu i ispovijed.
Sljedeći mjeseci će pokazati je li osuda oca Vlašića i osuda Međugorja kao prevare, ili će pitanje istinitosti tamošnjih Gospinih ukazanja ostati otvoreno - baš kao i u posljednjih već 27 godina.
Čudo u MeđugorjuIako franjevci tvrde da fra Tomislav nema veze s međugorskim fenomenom, događaji pokazuju suprotno.
|
bglavac
edin.kecanovic
