Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

Plašimo se pogrešnih stvari

Plašimo se pogrešnih stvari
Većim dijelom naših postupaka upravlja kombinaci­ ja pohlepe i natjecanja. Uspješni je poduzetnik model američke priče o uspjehu. Donald Trump je kulturološka ikona. Poslovni uspjeh kao da potvrđuje Danvinovo nače­ lo o opstanku najsposobnijih. Kvaliteta ili korisnost posla beznačajne su u usporedbi s bogatstvom koje donosi.

Plašimo se pogrešnih stvari

 

Živimo u društvu koje potiče strahove. Reklame bude tjeskobu  zbog  onoga  što  imamo,  zbog vlastitoga  izgleda i seksualne privlačnosti. Nezadovoljan kupac skloniji je kupnji. Slično tome, urednici televizijskih vijesti pokuša­ vaju nam privući pozornost plašeći nas pričama o nasil­ nim zločinima, prirodnim  katastrofama,  opasnim vre­ menskim uvjetima i zagađenju okoline. »Je li vam voda dobra za piće? Detaljnije u vijestima u jedanaest«.

Definira nas i ono zbog čega smo zabrinuti. Život je prepun nesigurnosti i neočekivanih katastrofa. Zato je lako opravdati gotovo svaki oblik tjeskobe. Popis straho­ va koje osjećamo dug je i raznolik, a posljedica je informa­ cija kojima nas bombardiraju.

Ionako tjeskobni ljudi osobito su skloni specifičnim strahovima. Najozbiljniji oblik straha je fobija. Neki se ljudi plaše otići u dućan, ući u dizalo, voziti automobil, prijeći most. I ne pomišljaju na let zrakoplovom. Sve su to uobičajene fobije, neracionalni strahovi koji onemogu­ ćuju normalno funkcioniranje. Onima čiji strahovi manje utječu na svakodnevni život, iako nisu nimalo racional­ niji, takvi ljudi izgledaju poput zarobljenika. Reakcija na terorističke napade iz 2001. godine jasno pokazuje kako duboke posljedice može imati kolektivni strah. Veliki je broj ljudi prodao dionice zrakoplovnih tvrtki i prestao letjeti. Tvrtke su bankrotirale. Nakon toga je zavladao strah od  antraksa; ljudi su se počeli plašiti poštanskih pošiljki i rasprodane su sve zalihe gas-maski. Domovi hrabrih ljudi izgledali su kao utočište za tjeskobne.

Godine 2002. nastala je prava panika kad je područje VVashingtona D.C. tri tjedna bilo izloženo nepredvidlji­ vim napadima snajpera; ljudi su posve promijenili način života, škole su otkazale sve izlete, a djeca su ostajala kod kuće. Najčešće su se čule ovakve izjave: »Ako mje­ rama opreza možemo spasiti makar i jedan život, vrijedi ih poduzeti«. Nitko nije istaknuo da više nikada ne bis­ mo smjeli izaći iz kuće, ako se dosljedno pridržavamo takve  filozofije.

I u mirnim razdobljima ljudi osjećaju strah; plaše se da ne postanu žrtvom zločina. Naoružavamo se protiv zamišljenih uljeza i zanemarujemo stvarnost: pripadnici obitelji najvjerojatnije su žrtve oružja koje smo kupili. U međuvremenu, stvarne opasnosti našoj dobrobiti - pu­ šenje, prejedanje, društvena nepravda i ljudi koje bira­ mo na određene dužnosti, kao i činjenica što ne vežemo pojaseve u automobilu - nisu osobit izvor tjeskobe.

Upravo kao što fobije služe za odvraćanje pozornos­ ti od važnijih i težih strahova - primjerice, osamljenosti

  • možda istu funkciju u životu nacije ima i ono što u nama izaziva kolektivni Ako razmišljamo o SARS-u, kravljem ludilu, pčelama-ubojicama ili noćnim proval­ nicima, nećemo toliko razmišljati o uništavanju okoliša ili o smanjenju građanskih sloboda; čini nam se da su ti problemi izvan naše moći djelovanja. Izgleda da čak ni rat ne izaziva jaku tjeskobu kod ljudi, osim kad je riječ o obiteljima čiji su članovi u opasnosti.

Međusobne ljudske odnose karakterizira nepovjere­ nje. Nemamo osjećaj zajedničke sudbine, a ne prihvaća­ mo ni kapitalističku ideju o zajedničkom napretku, nego se ponašamo kao da je život natjecanje u kojemu može­ mo pobijediti samo na račun drugih. Živimo u strahu od sudske parnice. Svjestan sam da mi je u slučaju »lošeg ishoda terapije« svaki pacijent s kojim razgovaram po­ tencijalni tužitelj. U drugim je granama medicine - po- rodništvu, kirurgiji ili na odjelima hitne pomoći - vjero­ jatnost pogreške i njezinih posljedica mnogo veća, a pre­ mije osiguravajućih društava za pogreške u praksi toliko su visoke da neki liječnici napuštaju profesiju.

Što bi se dogodilo kada bismo promijenili pravni sus­ tav i odštetu koju smo dosad dosuđivali onima koji su pretrpjeli štetu zbog pogreške drugih ograničili isključi­ vo na ekonomsku štetu? Ako smo smatrali da je prijeko potrebno kazniti  korporacije  zbog nečuvenog  nemara, taj se novac ne bi morao isplaćivati žrtvama ili njihovim odvjetnicima, nego bi se ulagao u »fond za nesreće«; isp­ laćivao bi se ljudima suočenima s iznimno velikim troš­ kovima za koje nitko nije kriv (primjerice, roditeljima čija su se djeca rodila s teškim oštećenjima, žrtvama zločina ili prirodnih katastrofa). To bi, u svakom slučaju, bilo poš­ tenije i suosjećajnije nego što je sada, kada se obogaćuje samo nekoliko pobjednika u sudskoj lutriji.

Takav bi nam sustav učvrstio uvjerenje da smo svi za­ jedno na udaru neminovnih okolnosti i životnih opasnosti. Bio bi pravedniji, jer iako možemo nadoknaditi ekonomski gubitak, novcem ne možemo (ili ne bismo smjeli) nadok­ naditi pojedinačnu patnju koja je naša zajednička sudbina.

Bombardiraju nas slike onih koji su uspjeli gotovo bez ikakva truda ili sposobnosti: djeca sa zakladama, pobje­ dnici na lutriji, sudionici reality shoiva, netalentirani za­ bavljači. Prirodno je da nam takve emisije iskrivljuju os­ jećaj za trajne vrijednosti: naš nam se život i odnosi u us­ poredbi s njihovima čine dosadnima.

Ako su nam kulturološki prikazi pogrešni, ni politič­ ko vodstvo nije puno bolje. Razina inteligencije i česti­ tosti onih koje smo izabrali općenito je slaba. Zapravo, ponekad se čini da je naš politički sustav osmišljen za one čiji su narcizam i glad za moči jači od brige za dob­ robit   sugrađana.

Umjesto da se plašimo tih stvarnih prijetnji koje nam ugrožavaju dobrobit, lako nas je uvjeriti da se največa opasnost krije u nekoj stranoj zemlji čiji nam stanovnici žele zlo. Političari gotovo previše jednostavno manipuli­ raju našim strahovima i navode nas da povjerujemo u vojna rješenja ljudskih problema. Poput stolara kome je čekič jedino oruđe, čini nam se da svaki problem može­ mo riješiti zabijanjem čavla.

Iako je neugodan, strah nam pomaže da se prilago­ dimo situaciji ako nas navede da se zaštitimo od zla. Da bismo u tome uspjeli, moramo realno identificirati opas­ nost. Potrebna nam je točna informacija koju moramo pretvoriti u korisno znanje. Ako nas zavaravaju oni čijim informacijama vjerujemo (vlada) ili ako izvor informaci­ ja ima koristi od našega straha (mediji koji prenose vijes­ ti), tada nije ni čudno što brinemo o neznatnoj opasnos­ ti, primjerice zaražena pošta, a zanemarujemo  stvarni rizik izazvan globalnim zatopljenjem.

Isto se događa i u osobnom životu. Strah i želja suprot­ ne su strane iste medalje. Većim dijelom naših postupaka upravlja strah od neuspjeha. Najjednostavniji je primjer trčanje za materijalnim blagom. Bogatstvo je motor koji upravlja nacionalnim gospodarstvom i način »bilježenja uspjeha«. No, većina ljudi u tome ne pronalazi smisao; pri­ kupljanje materijalnih dobara odvlači nas od aktivnosti i ljudi koji nam pružaju trajniju ugodu i zadovoljstvo. Ako je istina da na samrtničkoj postelji nitko ne žali što nije više vremena proveo u uredu, što nam to govori o preraspod­ jeli našeg svakodnevnog vremena?

Većim dijelom naših postupaka upravlja kombinaci­ ja  pohlepe i natjecanja.  Uspješni je  poduzetnik model američke priče o uspjehu. Donald Trump je kulturološka ikona. Poslovni uspjeh kao da potvrđuje Danvinovo nače­ lo o opstanku najsposobnijih. Kvaliteta ili korisnost posla beznačajne su u usporedbi s bogatstvom koje donosi.

Strah je učinkovit u kratkoročnom smislu, ali ne do­ vodi do stvarne promjene. Kao motiv promjene ponaša­ nja, zanemaruje činjenicu da postoje i snažnije želje od potrage za srećom i borbe za ostvarenjem samopoštova- nja.  Ako  uspijemo  pronaći  sredstva  da  ljude  pokrenemo u drugome smjeru, prema boljem poslu,  obrazovanju, prilici za poboljšanje života i prema osjećaju poštenja, zavodljivo i kratkotrajno blaženstvo koje pružaju droge izgubit će privlačnost. Kažnjavanje narkomana nije do­ nijelo nikakve koristi. Jedinu mogućnost pobjede u borbi između prolaznih užitaka i trajnog zadovoljstva donosi smanjivanje potrebe za drogama pružanjem liječenja i društvenih aktivnosti koje ublažavaju osjećaj beznađa.

Sve strahove potiče spoznaja o vlastitoj ranjivosti, o izloženosti slučajnim nesrećama te sigurnost smrtnosti. Uspijemo li u nekom religijskom uvjerenju pronaći utje­ hu i smisao, tim bolje. No, čak i skeptici mogu naučiti kako uživati u trenucima zadovoljstva koje nam pruža naš kratkotrajni život. To nije nijekanje stvarnosti, nego hrab­ rost. Hrabrost je i kada ne dopustimo da nam strah od budućnosti ili žaljenje za prošlošću potamni radost sa­ dašnjeg trenutka.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

SNOVI

TERAPIJE

METODE

TEHNIKE

MAGAZIN

MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I Ching

BRZI CHAT

Cijeli Chat

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info