ČAJEVI  NAOČALE  METLE

 

 

        Jedna je starica krenula u dućan da kupi brašno.

        Živjela je sama, bila je trpke naravi, nikoga nije pozivala u goste, mada je bila čest gost u susjeda. Tako je to trajalo godinama, dok se nije sjetila da bi i ona mogla ispeći kolač i pozvati susjede. Nailazila je dobra zgoda, jer su se bližili blagdani.

        “Brašno,” progunđa stara. “Bijelo. Kilogram.”

        “Oprosti, ali ja ne prodajem čajeve za pamet,” reče joj prodavač.

        “Kakve čajeve za pamet?! O čemu ti to zboriš, ugursuze? Tražila sam  brašno.”

        “Zbilja mi je žao - čajeve ćeš morati potražiti na drugomu mjestu..”

        Zapanjena, starica je mislila da dobro ne čuje. Prodavač se uto okrenuo k drugim kupcima, koji su tražili tko brašno, tko grah, tko šećer, tko kavu; i svakomu je ponaosob udovoljio. Starica se okrene i izađe zalupivši vratima. Uputi se u drugi dućan, mrmljajući:

        “Ovaj, ili je lud, ili me dobro poznaje.”

        Kad je u drugomu dućanu zaiskala brašno, prodavač joj odgovori: 

“Žalim, ali nema u mene naočala”.

“Kakvih naočala? Tražila sam brašno!” uzviknu stara.

“Već sam rekao. Naočale ne prodajem.”

Rasrđena, starica izađe zalupivši vratima.

“Obojica me namjerno kinje,” rogoborila je. “Dogovorili su se.”

     Uputi se u treći dućan.

“Žao mi je, ali ne prodajem metle,” vedro će prodavač.

“Što je svima vama, zavrzani jedni i nepodobe, zašto mučite sirotu staricu?” razgalami se baka. “Jednom u desetak godina odlučih ispeći kolač, i sada me ružno zadirkuju s čajevima, naočalima, i metlom.”

        Prodavač se smješkao. Oko bake se skupi radoznao svijet.

        “Deset godina, kažeš, nisi ispekla nikakav kolač?” upita jedna žena s djetetom u naručju i s još dvoje njih o suknji. “Možda si već zaboravila prijepis? Možda si zaboravila kako se kolač mijesi i koliko se peče? Nije li ti zato onaj prvi prodavač spominjao čaj za pamet?”

        Starica je zinula.

“Gle, gle,” reče. “Taj me uistinu poznaje.”

        “A onaj drugi koji ti je spominjao naočale, nije li htio reći da najprije provjeriš svoj vid, budući da je prošlo deset godina otkako nisi ništa slično radila?” nastavi žena.

        U dućanu zavlada muk.

“A metla?” prozukne netko.

“Metla je, naravno, potrebna kad netko mijesi kolač kojega je zaboravio mijesiti, netko komu je u međuvremenu oslabio vid. Tu ima posla za metlu, ne brinite.”

 

        Tko sebe ne vidi, jednoga će dana morati biti viđen očima drugih.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.