"Ne znam da li će čovječanstvo svjesno slijediti zakon ljubavi, no to me ne uznemirava. Zakon ljubavi će djelovati baš kao što djeluje zakon gravitacije, prihvatili mi to ili ne. Onaj tko je otkrio zakon ljubavi daleko je veći znanstvenik od bilo kojeg modernog znanstvenika. Samo naša istraživanja nisu otišla dovoljno daleko i zato nije svima omogućeno da vide njegova djelovanja."

Mahatma Gandhi

   Tko o čemu? Ja… o ljubavi!

   Neiscrpna tema. Mogli bismo o njoj raspravljati satima, iznositi svoja stajališta, svoja viđenja, svoje osjećaje… i bilo bi odgovora – ko u priči! Nemali sam broj puta sve moguće teme svijeta okretala na temu ljubavi molećivo govoreći: pričaj mi… pričaj mi o ljubavi! Ta mi je tema bila najvažnija na svijetu, kao da se oko nje vrti čitav svijet, a, zapravo, kao da i nije!

   Sve se priče o ljubavi vrte oko međuljudskih odnosa, oko ljubavi muškarca i žene. Lijepa je ta ljubav, bajkovita (ako sve ide kako smo mi zamislili), ali, je li to sve? Je li to to? Ne bih baš rekla… U jednom sam se trenutku zatekla kako razmišljam – ne postoji taj čovjek na svijetu koji bi mi mogao dati toliko ljubavi koliko je trebam. Bila sam prilično očajna, jer sam mislila da negdje mora postojati netko, ta druga polovica, jer se bez nje osjećam tako… sama i odcjepljena.

   Onda bih stala razmišljati – kako ću privući više ljubavi u život? Dolazila sam do najglupljih mogućih rješenja: puštala kosu, šišala se, mijenjala boje od plave do tamno smeđe, mršavila, mijenjala stil odijevanja, ponašanja… To više nisam ni bila ja… a stvar sa ljubavi je ostala nepromijenjena.

   Vremenom… čitajući, osjećajući, misleći, ne misleći… otkrila sam u sebi taj neiscrpni izvor ljubavi… i, shvativši da se neprekidno obnavlja, da je neuništiv, davno darovan – rođenjem, prigrlila sam ga kao što majka prigrli ljubljeno dijete. Kao da je entitet za sebe, praiskon, jedino što postoji. Počela sam tu zlatnu hrpicu dijeliti s drugim ljudima, a ona se uvijek čudesno obnavljala i bivala sve većom… i ja sam je prihvatila kao darovano blago u škrinjici, vrjednije od svega na ovome svijetu, neusporedivo vrjednije od svih materijalnih dobara…

   Ljubav… gotovo da je vidim svuda oko sebe, gotovo da je materijalizirana u svakom djeliću zraka koji udišem, u svakom kutku prirode, u meni… i ja, napokon zaključujem – sve što mi je potrebno već imam! Odavno. Samo što sam kasno progledala…