Član mima

Upisao:

mima

OBJAVLJENO:

PSIHOZA - bolest koja izluđuje

O manijačko-depresivnoj psihozi ili bipolarnom poremećaju malo se zna...

Bolest koja baca u ludilo

 

O manijačko-depresivnoj psihozi malo se zna. Može biti opasna za bolesnika pa mu treba stalno psihijatrijsko liječenje. U novije se vrijeme za ovu psihozu sve više koristi naziv bipolarni poremećaj.

Promjene raspoloženja, koje liječnici zovu ciklotimičke, u principu ne uzrokuju teške posljedice. Ali, katkada, te promjene mogu biti patološke s naizmjeničnim fazama depresija i povišenog uzbuđenja,  pa se pretvaraju u manijačku depresiju. U nekim se slučajevima trebaju liječiti.

Blaga ili duboka depresija

Depresivne faze ne moraju biti snažne, a u njima se smjenjuju uobičajeni simptomi (more, tjeskobe, gubitak volje za životom, kočenje, devalorizacija). Mogu biti dublje, popraćene samoubilačkom željom, pa čak i pokušajima samoubojstva kad psihološka patnja postane neizdrživa.

Bolesnik može pasti u melankolično raspoloženje te ležati potpuno ukočen. San mu je, stoga, jedino utočište.

U slučaju duboke depresije, potrebna je hospitalizacija kako bi se pacijenta zaštitilo od njega samoga, jer u trenutku krajnjeg očaja može pribjeći samoubojstvu. Tu je potrebna psihijatrijska njega.

Više se ničega ne boji

Što se tiče faza povišenog uzbuđenja, one mogu ići od obične euforije do prave manije. U takvom stanju pacijent može poludjeti, ili popularno rečeno, potpuno se otkačiti, prolupati.

Više se ničega ne boji, postupci su mu nepromišljeni, kao na primjer, da nekontrolirano troši novac, ili je uvjeren da je velika zvijezda ili ugledna povijesna ličnost. Sve mu se čini lako i dostupno.

Poremećaji sna najavljuju pojavu tih faza delirija. Bolesnik više ne spava pa ako pada u sve veće uzbuđenje, čas je za hospitalizaciju koju obično odbija i teško prihvaća.

U tom tipu hospitalizacije o pacijentu se brine psihijatrijska služba koja će pacijenta obraditi čak i protiv njegove volje i zadržati ga na liječenju sve dok mu stanje ne bude zadovoljavajuće.

Novi tipovi liječenja bolje su prilagođeni

Sve do nedavno, prema klasičnom postupku, u liječenju depresivnih stanja koristila su se samo antidepresivna sredstva. U ozbiljnijim slučajevima melankolije koristila se sizmoterapija, obično zvana “elektrošokovi”, a protiv manijačnih stanja - grupa neuroleptika.

Ali ta liječenja antidepresivima ili neurolepticima samo su smirivala simptome, a nisu bila posve prilagođena za manijačne depresije.

Srećom, danas postoje specifični medikamenti poznati pod imenom “timoregulatori” poput litija, karbamazepina i valpromida.

Pacijenti koji pate od ovog tipa bolesti danas vode više manje normalan život, naravno ako se izuzmu periodi napadaja koji se periodično pojavljuju u razmacima od godine do 25 godina. Bolesnici mogu raditi sve vrste poslova. I vrlo visoke ličnosti, u umjetničkom svijetu, književnosti i drugim granama umjetnosti, pate od te bolesti.

Jesu li uzroci društveni li neuro biološki?

Manijačna depresija nije dobro poznata širokoj publici jer osobe njome pogođene odbijaju priznati da su bolesne iz straha da ne budu društveno odbačeni.

Dijagnoza se donosi uglavnom na temelju promjena u ciklusu napadaja. Treba nastojati prepoznati kad se približava kriza i nastojati da bolesnik nije izložen naporima kako bi donekle lakše prebrodio napadaj.

Što se tiče uzroka manijačne depresije oni nisu dobro istraženi usprkos činjenici da se liječenjem mogu dobro držati pod kontrolom. Istraživanja se usmjeravaju u pravcu neurobioloških poremećaja s jedne, te u pravcu odnosa u obitelji, društvenih i intimnih situacija, s druge strane.

Stabilan i smiren život, kako na intimnom planu tako i na fizičkom i profesionalnom planu, pridonose ublažavanju kriza i njihovom rjeđem pojavljivanju.