POMIRI SE SA ŽIVOTOM

30. ožujka

 

O p e t sam vidio jednog čovjeka kako strašno trpi

zbog neopozivog gubitka svoje žene.

Podsjetio me je na jednog drugoga koji je nedavno sjedio

kod mene kao blok granita, skamenjena lica.

Riječi koje je u pauzama istiskivao zvučale su kao kletva:

»To ne smije biti istina: moja žena mrtva! Stradala

u prometnoj nesreći. Bez nje neću moći. Ne mogu.

Napravit ću kraj.« »Pokušaj se s time pomiriti«, rekoh tiho.

»Ne želim, ne mogu. Napravit ću kraj.«

Ž i v o t ponekad za ljude može biti strašan.

Arthur Miller piše u j e d n om svom kazališnom komadu:

»Sanjao sam da je moj život moje dijete. Ali ono bijaše nakazno, mongoloid, i ja pobjegoh. Ono je stalno iznova puzalo k meni u krilo, dok ne pomislih: kad bih ga mogao poljubiti, ponovno bih zaspao. I prignuh svoju glavu nad njegovo izobličeno lice, bijaše strašno... ali poljubio sam ga.«

D a , vjerujem: Na kraju moraš svoj život primiti u svoje

ruke onakav kakav jest, i moraš se s njime pomiriti, ma

koliko on bio krut i težak. N o , ako ga poljubiš, postat će

drugačiji, podnošljiviji. Ne stavraj sebi iluzija.

Sreća nije stalna predstava u kazalištu života.

Duboka sreća dolazi i odlazi i najčešće ne traje dugo.

U preostalo vrijeme to znači: misliti na nju i čekati je!

Pomiri se sa životom, onakvim kakav on jest. Danas. Sada.

Da ne promašiš ono malo sreće koja na tebe čeka.