Kalendar događanja

Član bglavac

Upisao:

bglavac

OBJAVLJENO:

PROČITANO

190

PUTA

Pismo koje treba pročitati svaki liječnik: Doktore, i vi ste, kao i svatko od nas…

Pismo koje treba pročitati svaki liječnik: Doktore, i vi ste, kao i svatko od nas…
Doktore, oprostite, možda Vas zamaram glupostima pa odmahujete rukom. No, možda jednom dođem baš na Vaš odjel zbog neke druge bolesti pa uspijemo koju minutu dulje porazgovarati.

Sjećate li se one gospođe kojoj ste prošlog mjeseca na hodniku bolnice, gotovo u prolazu i ne gledajući je u oči, samo kratko rekli da njenom mužu više nema pomoći i da se pripremi za ono najgore? Zatim ste rekli da žurite pozdravljajući je tonom kojim se pozdravlja svog prijatelja nakon običnog razgovora u nekom kafiću.

Spomenuta gospođa tog je dana došla kući uplakana zbog bolne vijesti koju je saznala od vas. Ali, plakala je još zbog nečega – zbog vas, odnosno zbog vaše hladnoće koja je izlazila iz vašeg glasa, odnosno iz vašeg srca.

A dobro znam da to nije slučaj sa svima koji u bolnici rade isti posao ili posao sličan vašemu. Postoje mnogi koji znaju kako pristupiti ljudima u pojedinim trenutcima jer im je stalo. Nekima od njih se zna dogoditi da ponekad stave svoju ruku čovjeku na rame. Čovjeku koji pati. Ili čovjeku koji je bolan zbog nekog svoga.

Ovu ženu je pogodio nedostatak onog minimalnog ljudskog pristupa, topline i obazrivosti. Ona nije ni tražila da sjednete i razgovarate s njom nadugo i naširoko. Ona je samo očekivala da pokažete malo obzira, pa makar se radilo o jednoj minuti na tom dugom i hladnom bolničkom hodniku.

Možda ne znate i možda vam to nije ni važno, ali ta je gospođa nakon smrti svoga muža pala u depresiju i počela sve više piti. Prijatelji su se, u to teško vrijeme, udaljili od nje pa je postajala sve osamljenija. Oni koji bi je rijetko vidjeli, kažu kako je u svojim razmišljanjima o sirovom i bešćutnom svijetu oko sebe spominjala i vašu gestu. Čini se da su naši životi mnogo isprepleteniji nego što se to može na prvi pogled zaključiti ili pretpostaviti.

A sjećate li se onog čovjeka koji se polako gasio, a kojeg niti jednom niste pogledali u oči za vrijeme jutarnjih vizita? Jedino što ste gledali u one papire ispred njegova kreveta s trenutačnim zdravstvenim parametrima. Sjećate li se kako Vas je, dan prije negoli je umro, s velikim naporom dozivao: “Doktore… doktore!“ Začuđeno ste se okrenuli prema njemu i pogledali ga rekavši: “Molim? “

Odgovorio vam je: “Ništa, ništa, doktore… samo sam htio da me bar jednom pogledate u oči prije nego odem.“

Zbunili ste se jer niste takvo što očekivali. A kada je još jedva dodao: “Ivan …zovem se Ivan …Hvala Vam, doktore, što ste brinuli za moje zdravlje“, oči su vam se naglo zacaklile. Zatim ste polako izašli iz sobe, blago zamišljeni, ali je već sljedeća dužnost tražila od vas da ne mislite na taj događaj. Da, čini se da je to bio događaj koji…

Sljedeće jutro Ivan više nije bio tu. Niste, s medicinske strane, mogli učiniti ništa više od onoga što je učinjeno. No, možda ste s ljudske strane mogli učiniti više od onog što je učinjeno.

Možda ste, kada vas je onog dana dozvao, mogli sjesti na njegov krevet, uhvatiti ga blago za ruku i pogledati u oči, čak bez i jedne riječi. Možda bi vam to bilo i prvi put da se toliko približite nekom pacijentu.

Postoji, naime, vrijeme kada moramo zastati i shvatiti koja je svrha našeg posla, a što je usko povezano i sa svrhom našeg života.

Bez sućuti, koliko god čovjek bio uspio ili koliko god visoko kotirao, ako ne umije sjesti pored nečjeg kreveta, odnosno pored nečije duše, donoseći barem komadić topline – on time osiromašuje i svoj vlastiti život umjesto da ga oplemenjuje.

Plemenitost je, zapravo, ona stvarnost u kojoj bismo, bez obzira čime se bavili, trebali prebivati nastojeći u danim prigodama drugome biti poticaj i ohrabrenje, a ne spoticaj, kamen smutnje.

No, već odavno razumijem da duboko nezadovoljan, da ne kažem nesretan čovjek, jednostavno nije u stanju pružiti svom bližnjemu nešto što on treba, nešto ljudskije. Jer ako nezadovoljan čovjek u samome sebi oskudijeva, kako li će drugome moći iskreno dati? Kako se može prelijevati čaša koja je (gotovo) prazna?

Što se ovoga tiče, tu nije bitno je li netko po zanimanju vozač ili športaš, liječnik ili pjesnik, trgovac ili pomorac …

Naravno da je stvar osjetljivija i ima dodatnu težinu ukoliko je netko svojim zanimanjem usko vezan za rad s ljudima, a čini suprotno pravilima struke.

I naravno da u tom slučaju tim više odjekuje kada u školi neki profesor opsuje učenika ili kada se neki svećenik druži uglavnom s visokim i uvaženim članovima društva, ali ne i sa običnim pukom.

Dakle, zaista odjekne kada neki liječnik, koji bi trebao biti obazriv i uljudan prema pacijentima, kolegama i osoblju bolnice, ne živi u skladu s s tim.

A kada su neki, doduše rijetki, spremni vještom gestom ili mimikom pitati i uzeti novac od žalosne rodbine bolesna čovjeka, za uslugu “posebnog zauzimanja“, onda je to uistinu srozavanje struke, odnosno tog čovjeka koji tako čini.

Taj liječnik vrlo dobro zna, barem uvečer prije spavanja, što je učinio. On zna da je to nečasno i da se nikad ne može pred ogledalom pohvaliti svojom dobrotom. Kad čovjek živi u (lažnom) uvjerenju da baš nitko za takve radnje ne zna, osim njega i “dragovoljnog davatelja“, onda se vara, a i sama savjest mu iz dubine kaže: “Jednom ćeš morati odgovarati. Jednom ćeš morati položiti račun, a to onda ne ćeš moći platiti ni svim blagom ovog svijeta.“

Tko je čovjeku dao takvu savjest ako je nije dao sam Bog? Naime, ako sami upravljamo svojom sudbinom i nema nikoga višega od nas, zašto onda ne pritisnemo tipku i ne kažemo svojoj savjesti da ušuti? Istina, ona se zaista može (nakratko) prigušiti, ali ne i savim zatomiti, uza sav napor da se izbrišu neželjene scene iz svog života. No, jednom će cijeli film bit prikazan. I što onda?

Jesmo li uistinu toliko bolesni da ne shvaćamo da smo svi mi, zapravo, umirući ljudi kojima je potreban spasonosan lijek? Jesmo li zaista toliko slijepi da ne shvaćamo da bez lijeka za vid ne možemo ništa drugo nego glavom tući o neki zid?

Jesmo li uistinu toliko hromi da ne shvaćamo da bez lijeka za hod mi ne možemo a da ne posrćemo i padamo kroz ovaj nepredvidiv i strmovit život?

Da, bolesni smo, slijepi i hromi. Ovako ili onako. I polako, ali sigurno, umiremo. Treba hrabrosti da se to prizna. A i za to se treba prignuti, tražiti pravu pomoć, a ne ostati previsoko. Ili predaleko od nužnog liječenja.

Da, potreban nam je liječnik koji dobro zna od čega sve bolujemo. Koji ima lijek za sve bolesti, među kojima grijeh ima uvijek smrtonosan učinak ako se ne ukloni i primijeni posebna “operacija“. Stoga, i liječniku je potreban liječnik.

Potreban nam je, dakle, nadliječnik, a ne nadriliječnik, iz jednostavnog razloga što nemamo u samima sebi moć da budemo i ostanemo zdravi.

Mi, naime, znamo mnogo toga što bismo trebali i što ne bismo trebali, ali ipak nemamo prave snage to učiniti. Razlog je jednostavan – zakon lanaca u nama je jači. Što više lanaca, to veća težina na duši. A što veća težina na duši, to veća tvrdoća cijelog srca.

A iz srca, kažu, sve proizlazi. I dobro to kažu.

Nameće se zaključak, kako god okrenuli ovu priču, da nam je potreban zahvat, operacija na srcu. Da, na srcu. Jer srce – to smo mi. Oni koji jesmo. Onakvi kakvi jesmo. Ljudi s mnogim šumovima na srcu. Ljudi s olovom na srcu. Ljudi puni strijela u tom istom srcu.

Ljudi puni rana i ožiljaka na srcu. Ljudi s pregršt tuge na srcu. Ljudi s pregršt ljutnje i gorčine u tom istom srcu.

Ljudi sa zavišću, ljubomorom, škrtošću i sebičnošću – u tom istom srcu.

Ljudi s prijevarom i krađom u srcu. Ljudi s hvalisavošću i s krhkom dobrotom i ljudi s dovoljno “baruta“ u sebi da povrijedimo čak i one najdraže u tom istom srcu.

A što drugo reći doli napokon sjesti na balkon, na krevet ili na klupu i priznati: “Da, ja sam bolestan čovjek… Treba mi operacija…na srcu…“

Vi dobro znate da kad srce ne kuca kako treba, onda mora poštovati simptome koji upućuju na ozbiljnu, čak i na smrtonosnu bolest. Bolje otvoreno reći, nego blagim izrazima škakljati uši.

Mora u stalno prisutnim simptomima kao što su: nemir, strah, bijes, laž, prijevara, blud, mržnja, očaj, gorčina, sebičnost, ravnodušnost, ovisnost, kukavičluk…, prepoznati sasvim dovoljno uzroka koji stežu i truju to isto srce.

Ti uzroci ga, inače, toliko ispunjaju i obuhvaćaju svojim malignim nitima, ali mu neki drugi glasovi, tj. sile, ne daju da vide istinsku težinu bolesti.

Naime, postoje sile, ponikle u srcu tame, koje dahću za vratom bolesnika govoreći mu da njegova bolest nije strašna i da nitko nije savršen.

Zle sile stalno za vratom dahću i zadobivaju brojne bitke usmjerujući pogled bolesnika na druge ljude koji su uvijek gori ili bolesniji od njega, pa je i samim time i on bolji, čak veoma dobar čovjek. Šapuću mu nježno da ne smije misliti na simptome, da se ne opterećuje teškim temama jer odgovori na njih ne postoje.

Dakle, dahću i govore da nije strašno malčice pogriješiti jer je život ionako jedan jedini. Kažu da ga kao takvog treba što brže, više, bolje iskoristiti. Dahću i čine sve da izbace iz bolesna srca misao da postoji dobro i zlo, da postoji krivnja, da postoji Bog i Njegov moćan lijek i Odgovor.

Dahću, a posebno počnu režati na nečiji spomen potrebe kajanja, a polude kad netko dođe do bolesnika i kaže mu da postoji Onaj koji duboko zahvaća i liječi svaku bolest srca.

Te sile, sasvim razumljivo, postaju veoma nemirne kad se bolesnik počne približavati stolu za operaciju jer zna da bi se tamo, nakon operacije, moglo dogoditi nešto strašno: ozdravljenje njihovih dotadašnjih podanika!

Ozdravljenje koje uključuje neobičan mir, radost, sigurnost, ljubav, nadu itd., upravo ono što nije opipljive i prolazne naravi, oko čega su se podanici najviše brinuli bivajući prevareni zamamnim dahtanjem koje im je uvjerljivo zarobljivalo srca lažima. S vremenom su te laži dobrano ispreplele cijelo srce tako da se ono ne bi ni obaziralo na ozbiljne simptome bolesti.

Doktore, i vi ste, kao i svatko od nas, savim dovoljno bolesni i opasani raznim žicama laži iznutra.

I vama je, baš kao i svakome od nas, potreban jedan drugi liječnik, liječnik koji jedini može zahvatiti duboko u srce prodirući i do najdubljih pora, čupajući iz njih tvrdoću i grijeh, tj. samu smrt.

I vi biste, baš kao i mnogi vaši pacijenti koji sebi ne mogu dopustiti da su bolesni, najradije pobjegli od operacijskog stola na kojemu se, gle paradoksa, treba dogoditi krucijalna zamjena: staro za novo, odnosno smrt za život.

Prokleto bolestan ponos u čovjeku je toliko jak da bi učinio sve, baš sve da izbjegne ono što jest najbolje za njega samoga. Da, učinio bi sve da ostane svoj.

Ali, što će ti da budeš i ostaneš svoj ako si prepun olova i čeličnih niti koje te vuku na dno i čine frustriranim, ponekad i nemogućim za suživot s drugima? Što će ti da ostaneš svoj, ako ustrajno isijavaš simptome zbog kojih brišeš one preostale plemenite kutke u sebi koji ukazuju da si za nešto više i za nešto bolje rođen?

Što će ti da ostaneš svoj ako to znači život bez mira, bez ljubavi, bez nade i radosti? Jer, suprotno od spomenutog – jest bolest. A bolest je prijateljica smrti, zar ne?

Doktore, oprostite, možda Vas zamaram glupostima pa odmahujete rukom. No, možda jednom dođem baš na Vaš odjel zbog neke druge bolesti pa uspijemo koju minutu dulje porazgovarati. Možda ću biti manje ili više mlad ili star i možda ću biti lakše ili teže bolestan. Ali, ono što znam, jest to da nema teže bolesti od bolesti srca.

Naime, s novim srcem, oslobođenim sile koja mu je dahtala za vratom, sve se drukčije nosi i sve drukčije izgleda. A to je zbog novog vida koji daje uvid u objavljenu tajnu Božju.

To je i zbog novog hoda koji čovjeku daje smjer da ne mora lutati gubeći se u bespućima uzaludnih pokušaja pronalaska sreće u vidljivim i opipljivim stvarima.

Na koncu, doktore, svi znamo da ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Stoga, onaj tko drži da je zdrav i da ne treba liječnika, neka ostane po strani. Sam je to izabrao.

A oni koji barem slute da su možda uistinu bolesni, neka ispitaju stvar. U skrušenosti srca svoga mogli bi iznenada dobiti uvid i poći prema onom stolu, odnosno križu, jednostavno i bez zadrške.

Mogli bi, preporođeni, doživjeti stvarnost ljepote zdravlja poklonjenu od Onog koji ne odbija ni jednog pacijenta koji moli za operaciju. Štoviše, svakog gleda u oči i ohrabruje ga riječima: “Dođi k meni, ti koji si umoran i opterećen. Ja ću te odmoriti. Ja ću te ozdraviti. Samo dođi.“

Liječnik je to bez granica, bez predrasuda, a s beskrajnom strpljivošću i ljubavlju koja postoji i bez premca je u cjelokupnom zdravstvenom sustavu.

Autor: Dražen Radman

Izvor: https://www.novizivot.net/2018/12/16/pismo-treba-procitati-lijecnik/

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
  • Član iridairida

    hvala da si nam javio!

    20.09.2019. 20:52h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hm...knjiga.

    20.09.2019. 20:45h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info