Danima mi se po glavi mota slika grane vinove loze.

Kad krene, izgleda kao da nikad neće stati, juri naprijed kao mahnita. U vis, u dalj. Lomna i tanka, neprekidno na rubu pucanja. Kao živa u termometru kad vrućica buja. Grana loze je tu zato da rasprostire listove. Listovi su u potrazi za suncem, za kišom. Upijaju ono što korijen sam ne bi mogao dolje u mraku dubine. Vrh grane izgleda kao da ima neki vrhunski cilj i ogroman fokus da segne do samog neba.

Pa ipak, neke od najvažnijih stvari dešavaju se usput, podalje od strelovitog vrška.

Negdje između tog šikljanja grane nikne par ticala - par nježnih vitica koje se grozničavo hvataju za prečku, biljku, kamen. Hvataju se za bilo što u potrazi za potporom. Da nije tako, kratko bi grana trajala.

Negdje usput, uzduž, u tišini, mimo munje vrška, u zatišju sjene, među mirnim listovima - rascvate se neugledan cvijet. Propupa dok je naš pogled bio usmjeren čuđenjem u onaj divlji vršak. Pretvori se sporo, skoro lijeno u opojan slatki grozd.

Život su ciklusi. Ciklusi brzog rasta, trenuci pred lomove, periodi blagih mirovanja, doba bogatog bujanja. Život je vršak stremljenja, ali isto tako i nježni trenutak zastajanja da se bolje prihvatimo. Život je i moćni trenutak rađanja plodova duž grane, koji ponekad počinje tiše i manje uočljivo od svega drugoga.

Onoga časa kad si dopustimo da je svaki od tih perioda valjan i da ima svoj smisao, postaje prihvatljiva svaka filozofija, istočna i zapadna. Koju ćemo filozofiju kroz život prihvatiti ? Kako ćemo rasti i kako sazrijevati ?

Da li je važniji cilj ili put ? Vi meni recite, ja pojma nemam. Gdje je cilj ? U vršku ? U bobici ? Ili u jednom i u drugom ?

Da li je jutro učilo od večeri ? Da li je podne pametnije od ponoći ? Zar bi loza odbacila jutro, podne, večer i ponoć ? Zar bi propustila da se taj krug zavrti opet i opet i opet ?

Brzo, sporo ? Kratko, dugačko ? Usko, široko ? List, grana, vršak, vitica ili cvijet ? Zar bi moglo bez bilo kojeg dijela ?

Loza ne znati. Ona biti. Ona uzeti, ona dati. Ona bujati, ona stati. Vi grožđe jesti i puno ne pitati. Uživati.

:))))