Jedno od najčešćih pitanja prosječnog čovjeka u pogledu života poslije smrti jest: Što se događa sa dušom neposredno nakon napuštanja tijela ?

Obično se zamišlja da duša jednostavno izlazi iz tijela i odmah ulazi u neki novi svijet pun neobičnih prizora i misterija.

 Nadamo se da ćemo tamo sresti voljene osobe koje su prije nas onamo stigle.

No, i ako ima u takvom razmišljanju dosta točnosti, ipak valja napomenuti da neposredno nakon smrti duša mora proći kroz izvjestan stadij, koji je posve različit od navedenih predodžba.

Radi potpunijeg obavještenja valja razmotriti kušnje koje čekaju dušu neposredno prije ili poslije odvajanja od tijela.

Ponekad se slabljenjem tijela psihičke sposobnosti nevjerojatno potenciraju.

 Nerijetko se kod umirućih opaža svijest o tome što se događa u pokrajnjoj sobi ili na nekom drugom mjestu.

Jasnovidnost (vidovitost) često prati približavanje smrti, a neki puta se tome pridružuje i sposobnost zamjećivanja zvukova i vizija s udaljenih mjesta.

U većini slučajeva transmisijom misli visokog vibracijskog stupnja postiže se da posjećena osoba ima dojam prisutnosti prijatelja ili rođaka na samrti, iako duša ovoga još boravi u tijelu.

U mnogo slučajeva, događa se i to da umirući postaje psihički svjestan blizine voljenih, već ranije umrlih osoba.

To ne znači bez daljnjega, da su te osobe zaista prisutne na tome mjestu.

Valja se sjetiti da u astralu ne postoje ograničenja prostora te da se na tom području može stupiti u tijesni dodir s drugom dušom bez nekog postizavanja prostorne blizine.

Drugim riječima, dvije duše mogu bez prostornoga kontakta biti u najintimnijem dodiru intelektualne i spiritualne veze.

 Za boravka na Zemlji teško je ovako nešto zamisliti, jer na materijalnoj razini vlada zakon prostora, ali je moguće, i na isti način dva čovjeka mogu uživati najuži spiritualni kontakt, a da pri tome ne moraju boraviti jedan blizu drugoga.

Kako smo već napomenuli, umirući često u agoniji dolazi u dodir s onima koji se već nalaze s onu stranu i to snažno doprinosi njegovu ohrabrenju i smirenju u času umiranja.

To je ona činjenica puna utjehe, o kojoj dobri ljudi govore s toliko nade, samo što se ne ostvaruje onako kako si to oni zamišljaju.

Kod procesa umiranja astralno se tijelo postupno oslobađa od svog fizičkog dvojnika.

Kako smo već ranije napomenuli, astralno je tijelo točni odljev fizičkog tijela i za vrijeme trajanja života u većini slučajeva čine jednu cjelinu.

Kada fizičko tijelo umre, astralno ga tijelo napušta i na neko vrijeme po smrti služi duši kao zamjena za napušteno fizičko tijelo.

Ustvari i astralno se tijelo sastoji od materijalne tvari, no toliko profinjene, da ne podliježe zakonima proste materije.

 Kada se već približava kraj, astralno tijelo izlazi iz fizičkog tijela, no ostaje povezano njime tankom niti astralne tvari.

Na kraju se ta nit prekida, a astralno tijelo posve oslobođeno diže se skupa s dušom.

No, to astralno tijelo ne predstavlja dušu kao što ga ne predstavlja ni fizičko tijelo.

 Jedno i drugo tijelo samo su povremeni omotači duše.

Duša napustivši s astralnim tijelom leš, utonula je u dubok san sličan stanju embrija pred porodom.

To je priprema na rođenje na astralnoj razini i zahtijeva vremena za prilagodbu novim okolnostima i za sticanje snage potrebne u novom životu.

Prije nego što nastavimo, valja razmotriti okolnosti pod kojima se duša odmara kada zapadne u stadij letargičnog sna.

Obično duša počiva u miru zaštićena i nesmetana.

Postoje, međutim iznimne mogućnosti snova za vrijeme letargije, a uzroci se mogu svrstati u dvije kategorije:

žarka želja, ljubav, mržnja, nedovršena djela ili dužnosti, što sve zaokuplja dušu umirućega jake čežnje i misli ostavljenih osoba, ako su ove bile ljubavlju ili drugim jakim osjećajima u intimnoj vezi s dušom umrla čovjeka.

Jedan ili drugi razlog, ili pak oba, mogu izazvati nemir u usnuloj duši i privući je Zemlji i to bilo vrstom snova telepatske prirode, ili, što je rjeđe, nečim sličnim somnambulizmu (hodanje u snu) u zemaljskom životu.

Za dušu su ovakve smetnje za vrijeme letargičnog sna neugoda, jer smetaju i odgađaju njezinu evoluciju u novoj fazi života.

Pogledajmo to malo podrobnije prije nego li pođemo dalje.

Čovjek koji prelazi sa materijalne razine na astralnu vedra i smirena duha rijetko biva ometan stanjima nemira za vrijeme astralnog sna.

Naprotiv, on prolazi u miru kroz stadij letargije i lako prelazi u novu fazu života kao što se pupoljak razvija u cvijet.

Drukčije je s onima, koje uznemiruju snažne zemaljske čežnje, kajanje, mržnja, velika ljubav ili briga za one koje napuštaju.

U tom slučaju jadna duša biva često uznemiravana povezanošću za Zemlju i njezine spone, a njezin san time postaje grozničav i buran.

U sličnim slučajevima duša se osjeća nehotice ponukana stupiti u doticaj s osobama na materijalnoj razini ili pojaviti im se.

U naročito teškim situacijama može zapasti u stanje slično somnambulizmu, pa duša u takvom stanju može posjećivati čak i mjesta svoje materijalne egzistencije i tada se, ako pojava postaje za ljude vidljivom, na njoj zamjećuje izraz polusna uz manjak nečega u izrazu lica čega je u zemaljskom životu bilo.

 Povijest javljanja duhova to potvrđuje, a dano objašnjenje je jedino koje stvarno osvjetljava te pojave.

S vremenom ove jadne duše, toliko vezane uz Zemlju, ipak osjete zamor i padaju konačno u miran san, kojega su zaslužile.

Na isti način čežnje onih koji su ostali u životu uspostavljaju između sebe i duše u astralu odnos koji je uznemirava i uzbuđuje.

Mnogi su ljudi na taj način otežali i odgodili prirodne procese astralne razine za umrlu voljenu osobu, pa su time njezinoj umornoj duši zasmetali zasluženi odmor.

Iz knjige 'Život poslije smrti',

William Walker Atkinson
alias Yogi Ramacharaka (1862-1932):