JA NE ZNAM KAKO…(JEDNOJ GOSPOĐICI U DUBROVNIKU)

 

Ja ne znam kako da nazovem ono,

U moje srce k`o čežnja što tajna

Uniđe kradom – sa čega sam klon`o;

O momo bajna….,

Ja ne znam kako da nazovem ono!

 

Kad Tebe vidjeh -, pred veče je bilo,

Pa jurn`o svijet na šetnju bez broja

                        I mene mnoštvo povuklo u krilo;

O mila moja….,

Kad Tebe vidjeh -, pred veče je bilo.

 

Zar tako valjda Sudbini se htjelo

Od svog mi jednom ud`jeliti blaga,

I… moje oko – sa Tvojim se srelo;

O dušo draga….,

Zar tako valjda sudbini se htjelo!?

 

Razminusmo se  i opet se sresmo…

Toliko puta Sudbina  je l` htjela,

Ja ne znam pravo, – al` mi k`o da hjesmo;

O mia bella….,

Razminusmo se  i opet se sresmo…

 

A zadnje veče kad idoh Stradonom

I Tebe sretoh, da l`  pozande kako

Sa dušom Tebe ostavljah bonom;

O tiče lako….,

To zadnje veče kad idoh Stradonom.

 

Pa, ne znam kako da nazovem ono,

U moje srce k`o čežnja što tajna

Uniđe kradom, – sa čega sam klon`o;

O momo bajna …,

Ljubavlju smijem li da nazovem ono!?

 

Vuko Pećanac, iz zbirke pjesama Carmina selecta 1903. g.