SMISAO IGRE

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. 

Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama.

Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo.

I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja.

Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje.

Sve je tu moguće, sve je pred nama.

A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim.

Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno.

Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…

I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo.

Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim.

Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo.

Ili vrlo vjerovatno.

Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi.

To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog…

Meša Selimović