Član tanaluna

Upisao:

tanaluna

OBJAVLJENO:

Kako pomoći djetetu u suočavanju s društvenim licemjerjem

Kako pomoći djetetu u suočavanju s društvenim licemjerjem
Svi želimo odgojiti dijete u zdravu i sretnu osobu. No, ne živimo u savršenom svijetu i društvo će pred nas prije ili kasnije postaviti teška iskušenja. Svijet se mijenja i poneki roditelji ne mogu predvidjeti kako će okolnosti koje u njihovom djetinjstvu nisu postojale oblikovati dijete.
S tarotom svaki dan Čarobnjački tarot

Svi želimo odgojiti dijete u zdravu i sretnu osobu. No, ne živimo u savršenom svijetu i društvo će pred nas prije ili kasnije postaviti teška iskušenja. Svijet se mijenja i poneki roditelji ne mogu predvidjeti kako će okolnosti koje u njihovom djetinjstvu nisu postojale oblikovati dijete. Ponekad smo toliko rastrgani između zahtjeva djeteta i zahtjeva okoline da lako uđemo u dječje emocije (dobnu regresiju) i ispraznimo svoje nezadovoljstvo na djetetu. Dijete je naizgled mnogo lakše kontrolirati nego društvo, te ćemo često biti u iskušenju da od njega zahtijevamo da se prilagodi, bez pravog objašnjenja i unatoč njegovim osjećajima. No, tu grešku platit ćemo kroz slabiju kvalitetu odnosa kad dijete uđe u pubertet i odraste, a možda i kroz nesreću samog djeteta.

Pritisak vršnjaka relativno je lakše objasniti djetetu: ono ne doživljava drugu djecu kao autoritet, te premda ga njihovo ponašanje može boljeti, bit će svjesno da ga odrasli ne bi odobrili. Donekle je lako i pružiti otpor utjecaju medija, kroz česte i iscrpne razgovore s djetetom i objašnjavanje djetetu na koji način mediji njime pokušavaju manipulirati. Ako dijete ne podlegne manipulaciji medija, neće doživjeti kazne i osvetu. No što činiti kad se prema djetetu grubo i štetno ponašaju upravo odrasli, i to oni koji bi mu trebali biti pozitivni autoritet?

Premda se na riječima govori o učenju pozitivnih vrijednosti, tolerancije, razgovora i slično, nerijetko, dok se to zahtijeva od djece, upravo oni koji bi o tome trebali voditi najviše računa poslije roditelja, koriste svoj položaj autoriteta radi kontrole, nezrelih odušaka ili izbjegavanja priznanja grešaka. Nedavno su se mojoj prijateljici koju ću zvati Petra, dogodile dvije situacije koje zorno razotkrivaju kako društvo pristupa djeci.

U prvoj, Petra je pozvana na razgovor u školu, jer je njezin desetogodišnji sin na satu rekao nastavnici da nije pristojno što mu je upala u riječ. (Nastavnica ga je prekinula dok je, odgovarajući na pitanje, razmišljao kako da nastavi rečenicu.) Drugi prigovor razrednice bio je da je - kosa njezinog sina preduga (dijete ima kosu do brade). Razrednica se prema Petri postavila prezirno i s visoka, govoreći joj da „njezin sin treba naučiti poštovati autoritete“ i da „očito obiteljski odgoj ne funkcionira“.

Umjesto da se takva vrsta pažnje pridaje djeci koja su agresivna i bezobzirna prema drugima, napada se dijete koje primjenjuje pravila komunikacije koja će mu svi autoriteti zdušno sugerirati – jedini je problem što ono traži i od autoriteta da se toga drže. Umjesto da pravila komunikacije i međuljudske vrijednosti budu na prvom mjestu, ovime se pojedina osoba zbog svog položaja postavlja iznad njih. Umjesto osmijeha, razgovora s djetetom i objašnjenja nesporazuma, pribjegava se agresiji i drastičnom etiketiranju.

Učenje djeteta da podilazi i popušta takvim osobama, prvi je korak njegovom budućem podilaženju i popuštanju poslodavcima i vladama koje ne poštuju ili aktivno krše njegova osnovna prava. Kao da još nije dovoljno da sama struktura školskog sustava obeshrabruje djetetovu spontanost, iskrenost i kreativnost; nego je dijete izloženo i nezrelim osobama koje nad njim vježbaju svoj osjećaj moći.

Ovime ne tvrdim da su stvari crno-bijele i da je u prosvjetnim djelatnicima uvijek problem. I osobno su mi poznati problemi s kojima se suočavaju prosvjetni djelatnici, mnogim roditeljima koji zanemaruju svoju djecu ili aktivno brane njihovo neobzirno i nekulturno ponašanje. No, poštovanje profesije nastavnika ne znači i šutnju o primjerima osoba koje izdaju i iskrivljuju ideale te profesije.

S obzirom da je upravo Petra bila ona koja je učila sina da nije pristojno upadati u riječ, naravno da se suočila s njegovom zbunjenom i povrijeđenom reakcijom („Ali, mama, pa ti si mi rekla...“) kad mu je pokušala objasniti da u školi nije baš bezopasno tako slobodno govoriti.

Roditelj u takvoj situaciji može biti zbunjen: ako podrži dijete i objasni mu da nije krivo, stvara rizik da se konfliktne situacije ponavljaju i da dijete bude još više kritizirano, te možda s vremenom postane žrtva osvete, kao što se upravo i dogodilo Petrinom sinu. On je od iste nastavnice ocijenjen trojkom dok je dijete koje je slabije znalo dobilo četvorku, a na pitanje zašto dobio je odgovor „Zato jer ja tako kažem!“ S druge strane, potakne li roditelj dijete da šuti i prilagodi se, sam proturječi vrijednostima kojima ga je prije učio, stvara unutarnji konflikt u djetetu i uči ga strahu i nesigurnosti u suočavanju s autoritetom.

Druga situacija vezana je uz crkveni odgoj, koji umjesto da propovijeda ljubav i toleranciju, često te ideje koristi kao paravan kontroli, manipulaciji i zastrašivanju. Petra je popustila pritisku da njezin sin pohađa vjeronauk, s obzirom na manipulativnu praksu da se sat vjeronauka stavlja u sredini školskog dana umjesto na kraju, te dijete koje ne pohađa vjeronauk ostaje izolirano i time postaje laka meta porugama i školskim nasilnicima. Dok je već u drugom razredu Petrin sin dolazio s vjeronauka uplašen zbog propovijedi o paklenim mukama, u petom ga je vjeroučitelj javno prozvao što su njegovi roditelji razvedeni i što ne dolaze u crkvu. Dodat ću tome da je na početku petog razreda Petrin sin izrazio želju da ne ide na vjeronauk, na što su mu odgovorili da se za to trebao odlučiti na kraju prethodne školske godine – o čemu djecu uopće nisu obavijestili.

Kako bi smanjili tenzije, Petra i njezin drugi suprug otišli su u crkvu, gdje je vjeroučitelj izjavio da „dijete treba u obitelji učiti o moralnim vrijednostima, a one su vezane uz katoličku crkvu“. Na takav stupanj krutosti i netolerancije Petra u tom trenutku nije uspjela naći odgovor.

Roditelji u ovakvim okolnostima nerijetko i sami, bez boljih vještina komunikacije, pribjegavaju bilo povlačenju i popuštanju, bilo ljutitim kritikama takvih osoba. S obzirom na već dovoljno nezrelo i djetinjasto ponašanje koje takve osobe izražavaju prema djeci, nerealno je očekivati da će one mirno saslušati kritiku. Svaka ljutita kritika takvu će osobu gurnuti još dublje dječje emocije i izazvati još snažniji obrambeni stav i želju za osvetom.

Petri sam savjetovala da s navedenom nastavnicom razgovara izravno, ali iznimno smireno i bez optužbi. Preporučila sam da joj ukaže na to koje će za nastavnicu biti dobrobiti ako se ne osvećuje na djetetu: ako ona mirnom, kvalitetnom komunikacijom stvori u djetetu stav povjerenja i poštovanja, to će dijete biti sklonije surađivati i mnogi izvori nepotrebnih sukoba će nestati. S druge strane, ako se stvori sukob i nepoštovanje kroz prisilu i nepravdu (naravno, ovdje je potrebno pažljivo birati riječi) to će i nastavnici biti teže.

Kvalitetan način komunikacije su i smirena, izravna pitanja poput: „Zbog čega je duža kosa uistinu problem?“ „Što vas brine?“, „Ne mislite li da se može s djetetom i drugačije komunicirati?“ Mnogi nezreli učitelji boje se da ako djetetu dozvole bilo kakvo odskakanje izvan okvira, da će ubrzo nad njim potpuno izgubiti kontrolu. U stvarnosti je često upravo suprotno – poštovanjem djetetove osobnosti i ponašanja koje nikome ne šteti, stvaraju se temelji međusobnog povjerenja i izbjegava stvaranje potrebe za prkosom kod djeteta.

Spomenutom vjeroučitelju mogu se postaviti pitanja ovakvog tipa: „Čime možete dokazati da katolička crkva ima monopol na moralne vrijednosti?“ „Čime možete dokazati da učite djecu ispravnim stvarima?“ „Zbog čega je problem što ne dijelimo sva vaša uvjerenja?“, „Ne mislite li da ideja ljubavi i tolerancije nije u skladu s osuđivanjem ljudi koji drugačije razmišljaju?“

No, uvijek će biti i osoba koje su dovoljno nezrele da će i na smirenu komunikaciju reagirati pojačanjem agresije, i to, naravno, prema djetetu. Tada postoje druge vrste otpora: pisanjem članka za novine, obraćanjem ravnatelju ili ministarstvu, upisivanjem djeteta u drugu školu (premda niti jedna nije savršena). Otvara se i sve više web-stranica na kojima pojedinci mogu izraziti svoje nezadovoljstvo (npr. reklamacije.net)

Ako dijete kao rezultat osvete nastavnika i završi s nižim ocjenama nego što bi trebalo, ipak je malo nastavnika toliko nezrelih da će se na taj način osvećivati djetetu koje nije agresivno i koje se uglavnom trudi. Možda će niža ocjena doći iz jednog ili najviše dva predmeta – ako je više, a vaše dijete se trudi da se korektno ponaša, uistinu je vrijeme da promijenite školu! U tom slučaju, ne brinite i iskoristite to kao priliku da dijete nauči da nije potrebno da sve bude savršeno. Jedna lošija ocjena ili dvije rijetko utječu na budućnost djeteta; čak i ako jest tako, činjenica je da postoji sve više načina na koje se osoba može kreativno ostvariti i stvoriti uspješan život bez točno određenog fakulteta i tradicionalnih zanimanja. Ponavljam da je šansa da do problema s upisom na fakultet dođe isključivo zbog jednog do dva nesklona i nezrela učitelja iznimno mala.

Druga razina suočavanja odnosi se na ono čemu ćete učiti dijete. Ja sam Petri savjetovala da ne inzistira na „poštovanju autoriteta“ nastavnice nasuprot načelima komunikacije. Umjesto toga, predložila sam joj da djetetu objasni da pravila ponašanja vrijede za svih, ali da nisu svi ljudi savršeni i neki se iz svojih strahova ili frustracija nekorektno ponašaju, iskorištavajući svoju poziciju za nametanje svoje moći. Ona može sinu objasniti da se ta nastavnica boji gubitka kontrole, i da je taj strah vrlo vjerojatno naučila u djetinjstvu i teško ga kontrolira. Zato treba s njom razgovarati smireno i bez optužbi, te izbjegavati prkosno ponašanje. Radi prilagodbe svijetu koji nije savršen, ponekad je potrebno biti oprezniji i izbjegavati nepotrebne sukobe, no ne zato što nešto s djetetom ne bi bilo u redu. Isto tako, potrebno je savjetovati djetetu da sa svoje strane uloži trud da se ponaša korektno (što ne znači i podložno).

Način na koji ćete razgovarati s djetetom potrebno je prilagoditi njegovoj dobi; od „Nisi ti kriv, ali ona se lako uzruja pa joj nemoj davati povoda“ mlađem djetetu, do objašnjenja kako u dječjoj dobi stvaramo neugodna uvjerenja i potisnute emocije koje se i u odrasloj dobi povremeno bude, što desetogodišnje dijete može razumjeti.

Često smo naučeni misliti da djeca tako nešto ne bi razumjela, međutim moje je iskustvo da djeca itekako razumiju osjećaje i vole govoriti o njima. Uostalom, odmalena smo se svi suočavali i sa složenijim situacijama nego što je objasniti nezrelo ponašanje, te bi prihvaćali roditeljska objašnjenja čak i ako ih nismo potpuno razumjeli. Djeca su inteligentna – ono što im u pravilu nedostaje je iskustvo i objašnjenje, a ne inteligencija. Isto tako, djeca koja se osjećaju podržavana i prihvaćena neće imati potrebu biti agresivna i prkositi, te se ne morate brinuti da ćete iskrenošću postići gubitak kontrole. Gubitak kontrole nad djetetom daleko će prije biti posljedica neiskrenosti, nepravde i licemjerja nego objašnjenja s poštovanjem.

Nije potrebno štititi dijete od svega i osigurati mu savršen život. Štoviše, izazovi i problemi tjeraju dijete da razmišlja i razvija se. Nerijetko su najsnažniji i najneovisniji ljudi koji su kao djeca bili suočeni s brojnim izazovima. Sjetite se problema koje ste sami doživjeli kao djeca – mnogi od njih nisu ostavili dubljeg traga. Znatniju i trajniju štetu školska iskušenja mogu djetetu nanijeti jedino ako nedostaje podrška roditelja, ili čak roditelji podržavaju omalovažavanje djeteta i zanemarivanje njegovih osjećaja. Dijete koje ima razumnu i mudru roditeljsku podršku, može se suočiti s bilo kakvim izazovom.


© Kosjenka Muk, 2008