5. TKO KOGA SANJA

 

        Jedan je čovjek sanjao da je riba.

Kad se probudio, zavonjao je po ribi. Trljao se i ribao, ali ništa. Polijevao se mirisnim vodicama, ali ništa: zadah je probijao kroz sve druge naslage. Čak i kad je razgovarao telefonom, ćutio se zadah ribe.

        Susjedi i prijatelji stadoše ga izbjegavati. Mačke su ludo jurile za njim. Djeca su se kreveljila, čepila noseve, izvikivala ponude kao u ribarnici. Čovjekov život pretvorio se u bijeg od bližnjih.

        “Zašto nisam sanjao da sam ružmarin”? jadao se. “Tko mi je podvalio taj riblji san”?

        Bilo je to u jednomu gradu na moru. Čovjek se svojski osjećao tek predvečer, u luci, kamo su stizale ribarske brodice s pučine. Tada se njegov vonj skladno miješao s ulovom ribe i umornom posadom.

        Onda, jednoga dana, njemu padne na um ovakva misao:

        “Zbog čega se meni ovo događa? Možda zbog toga što ja uistinu jesam riba, koja sanja da je čovjek”?!

        Istoga časa osjeti da mu niz hrbat mili modra struja mora. Osjeti poznati, razuvjeravajući dodir vode, sitan žubor dubine. Osjeti da otvara oči, i da one gledaju svijet na dvije suprotne strane. Da mu noge više ne dodiruju tlo, već se otiskuju kroz prostor ljupkom i lakom kretnjom bez misli.

        Otvori usta, konačno udahne svoj zavičajni zrak, i s olakšanjem zaključi da se, hvala Bogu, probudio.

 

        Poslije, režući modrinu, riba je stala sebe propitivati:

        “Zar sam tako dugo izdržala ne dišući? Ili je to bilo dugo na kopnenoj strani stvari, a kratko na morskoj? Kakav san, Bože, kakav san! Da sam bar sanjala da sam galeb! Nego čovjek, biće koje tako odbojno zaudara”!

       

 

       Tko je komu san? Koji koje uzajamno sanjaju?

Ljudi? Ribe?

Ili možda more? Možda kopno?

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)