29. ISPIT

 

“Što je ovo”? pitao je Divni Stranac dušu, pokazujući na svoje uzvijene obrve.

“To je orao svijeta, koji je upravo uzletio”, odgovori ona spremno.

Nalazili su se u ispitnoj dvorani, okruženi ispitnicima, ponavljačima, promatračima. On je bio jedini ispitivač.

“A sada dobro pazi, dušo”, reče Ispitivač. I pokaže na svoje oči, najprije lijevo, pa desno. “Što je ovo”?

“To je ljubav i to je ljubav”, odgovori ona ne razmišljajući.

Cilj je učenja bio: znati bez razmišljanja, bez pamćenja, bez prosudbe, bez posredovanja zaključka i priključka. Cilj je učenja bio: saznati ono što sobom oduvijek, neznajući da znaš, znaš.

“A sada još jednom dobro pazi”, upozori ju Učitelj. “Što je ovo”?

I on pokaže na svoj grudni koš, obasjan iznutra bilijunima otkucajnih mjehurića.

“To je dvorana u kojoj se nalazimo. To smo svi mi koji u njoj dišemo”.

Onda On pokaže na cijeloga Sebe.

“A ovo”?

“To”, reče ona, “to je...”

I zašuti.

“Položila si”, reče s ponosom oca, s ushitom ljubavnika, s radošću djeteta.

 

Oh... uzdahnuše svi umjesto s-Njim-stopljene duše.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)