U svijetu ljudi bjesnio je rat jedan od mnogih,ali ovaj put mnogo žešći,i sa puno više žrtava..Anđeli su neprestano ulijetali,i odnosili mrtve duše u nebo,a vile su i same prestrašene nemoćno gledale u što se pretvara njihovo djelo.One ,koje su bile sama ljubav,nisu mogle shvatiti toliku mržnju,koja je zavladala među ljudima..Iz samog tkanja koje je bilo sad bezoblično i sivo ,neka se rumena boja stala izlijevati ,sve više se šireći po podu odaje.Tu više ni anđeli nisu mogli mnogo pomoći,već su i oni očajno sklapali ruke na molitvu,arkanđeo je svoju plavu haljinu zamijenio sivom,a iz očiju zrcalila mu se neka teška tuga..

Odjednom glavna se vrata dvorca žestoko zatresu...jedna od vila požuri  ka vratima,da ih otvori..nisu se nadale nikakvoj posjeti,pogotovo ne sad u sami sumrak.Na vratima je stajao starac,odjeven u zlatne haljine,na čelu mu kruna od čistih dijamanata,koji su toliko blještali ,da su čak i vile morale prekriti rukom oči..da ne obnevide..

No,drage moje.reče starac--nemojte se bojati.ja stižem iz prostranstva svemira,jer vidim da vam je potrebna moja pomoć.I starac ,uniđe u odaju,a štap koji je nosio u ruci ,veoma oprezno spusti kraj vrata,i on je tu blještao svim duginim bojama..Moje je ime Eter,reče im,a sad dajte mi neku stolicu,veoma sam umoran..

Vile se uzvrpolje,i primaknuše mu stolicu ,na koju starac sa dugom bijelom bradom sjedne,opkoračivši je,a svoje ruke u širokim rukavima podboči na naslon pred sobom...Mislim da bi bolje bilo da se sporazumijevamo vašim ,vilinskim jezikom-reče.jer me inače nećete moći razumijeti.

Dugo su tako vile i starac razgovarali,lijep je vilinski jezik naprosto brujao prostorijom,poput najljepše pjesme,i kad je konačno bio gotov,već se debelo primakla noć,i mjesec je provirivao kroz visoku staklenu kupolu krova.Starac napokon ušuti,te je samo polako kimao glavom,a zatim ustane, i priđe vratima,dohvaćajući svoj blještavi štap,kojim je četiri puta zamahnuo nad tkanjem,i to u četiri smjera,na sve četiri strane svijeta.I prije no što je zatvorio vrata za sobom,zastane na njima,i upita ih ,jesu li sve zapamtile,što im je činiti.Vile potvrdno kimnuše glavom..

.Te noći vile nisu imale vremena ,da legnu,već su uz svjetlo mjeseca ,cijelu noć nizale zlatne i srebrne niti u tkaninu,spašavajući tako svoje djelo,A kad je prva blijeda zora provirila kroz prozor,polijegale su umorne po podu,ali zadovoljne jer je ovaj put njihov trud bio spašen,,Pokoji se umorni anđeo vraćao,titrajući nježno svojim plavim krilima,inače je svud vladala posvemašnja tišina......Čak ,ko da se i sam ocean ,nekako umirio,te se nije čuo ni šum njegovih valova..cijeli je dvorac bio u snu ,zajedno sa njegovim vilinskim stanovnicima,jedino je sunce,što se uspinjalo nebom,moglo vidjeti taj prekrasan prizor..pozaspalih vila rasute kose..i anđela što su drijemali po uglovima...