Šuma je blistala svojim mirisima i bojama,sunce je upravo zalazilo za veliku planinu i njegov rumeni odsjaj,pozdravljao je taj raj na zemlji...prvu večernju rosu na zelenim vlatima trave...raznobojno cvijeće koje je sklapalo svoje oči,lagani povjetarac u krošnjama drveća...i malu krijesnicu koja se budila u travi..i sve je nekom tihom srećom odisalo.Jedno je lane protrčalo livadom.i začas nestalo u dubokoj šumi.,zatim se oglasi jedna ptica ,ali i ona uskoro umukne...i dok je noć polako klizila niz obronak i sjene drveća poprimale onaj čudni sjaj...oglasi se šturak svojom pjesmom..

Muškarac i žena krenuše na počinak,rasprostrijevši lišće umjesto kreveta,tu legoše zagrljeni,i dugo su u noć promatrali nebo kako se osipa zvijezdama,sve dok ih ne prevari san,tiho se prišuljavši njihovim ležajima u mekoj,zelenoj travi..tamo negdje daleko oglasi se sova..dok je mjesec kretao na svoj noćni put,vedrim nebom...

Zmija se sklupčala na drvetu,danas joj nije uspio zadatak..možda sutra bude bolje sreće...Razne životinje,velike i male šuštale su po skrivenim stazama,neke su lijegale ,a neke tek ustajale,krećući na svoj noćni lov.Muškarac i žena ih se nisu bojali..nisu za njih predstavljali nikakvu prijetnju,jer ,zaboga bio je to Eden,prvobitni raj na zemlji i priroda i životinje su živjele u posvemašnjem skladu..i razumijevali su jedni druge..bez sile..jedino ljubavlju....

A onda je zmiji upalilo..i žena je podlegla nagovoru,jabuka se zakotrljala...i raj je zauvijek izgubljen..a čovjek prevaren.stao smišljati  kako da se u njega povrati..i tako su pokoljenja i pokoljenja krenula krivim putem..podjarmljujući prirodu,ubijajući životinje...gradeći sebi dom od kamena..oblaćeći se krznom,..i uvijek im je nešto nedostajalo..vječito nezadovoljni..nisu nigdje imali mira,nigdje ih taj prvobitni raj više nije čekao..jer je velik zaborav ušao u njihovu dušu i u njihova srca,jedino se jedan mali plamičak ljubavi sakrio u samo dno,duboko u njima i oni su teško mogli doprijeti do njega..

Bio je to početak ljudske civilizacije,i vile su u čudu gledale,u što se pretvara njihovo djelo..Moramo poslati anđele-dometne jedna vila,da poprave što se popraviti da.iako mislim da tu ni anđeli neće mnogo učiniti..Upravo tako-odgovori druga,ali ako ne pošaljemo ,biti će još gore...možda uspijemo...I vile stadoše uplitati anđele od zlatnih niti,koji se čim stigoše na zemlju ,pretvarahu u ljude,koji su šaptali na uho griješnicima i nesretnim dušama,da tako lakše pronađu svoj pravi put,da ponovno pronađu u sebi ljubav,kao jedino poćelo svoga bića.I da zaborave na strah,koji se stao duboko uvlačiti u njihova srca,da prekinu njihovu igru,igru ega koji se budio,zamračujući jasan obzor...Te anđele najlakše su prepoznavala djeca u snu,jer su im duše još bile razigrane i srce neiskvareno,dok je sa odraslima to išlo teže,mnogo teže...