Kalendar događanja

Član ZvukTisine

Upisao:

ZvukTisine

OBJAVLJENO:

PROČITANO

294

PUTA

OD 14.01.2018.

Let jednog Sizifa

Let jednog Sizifa
Ova kratka priča nastala je dosta davno, dok je osoba koja stoji iza ovog accounta bila još u pubertetu. S ovim vremenskim odmakom, jasno je da lik priče predstavlja jedno unutarnje stanje autora. Prije svega, ova priča svjedoči činjenici da je pisanje duboko psihološki proces, i da se naše misli i osjećaji odražavaju u riječima više nego što mislimo u trenutku kada ih unesemo na papir.

Tog je jutra budilica zvučala očajnije nego inače. Njeno glasno piskutanje protreslo ga je do kosti, kao da je taj neopipljivi, neuhvatljivi zvuk postao bljesak neke čudne struje koja rastjeruje snove, otimajući ljudsko biće iz paperjastog zagrljaja iluzija. Jedva je otvorio oči.

Bilo je to još jedno teško jutro. Ne zato što mu je prethodila noć pijančevanja i razuzdanosti, jer on tome nije bio sklon. Jednostavno mu se nije dalo ustati, nije se ponovno želio suočiti sa iluzijom još većom od one iz koje se upravo probudio. U zadnje vrijeme sve mu je teže bilo smoći snage za susret sa svijetom maski i skrivenih namjera, bilo je tako mučno i neprirodno glumiti na toj svestranoj pozornici života, gdje nikad ne znaš tko kuje zavjere iz sjene, tko te to želi izbrisati iz scenarija svakodnevnice, a tko je tajanstveni anđeo koji ti želi samo najbolje.

No, morao je još jednom pokrenuti taj svoj iscrpljeni fizički stroj, tu umornu sjenu bez koje ne bi mogao glumiti u svojim tragedijama, komedijama i dramama.

Nadvladavajući moćan opijum jutarnje uspavanosti, krenuo je prema kupaonici. «Kada se umijem, bit ću kao nov» mislio je na glas. Još je jednom imao priliku vidjeti svoj odraz u zrcalu. Ponovno je vidio lice srednjovječnog muškarca kojemu je od života nakon svega ostao samo posao, samo ta rutina svakodnevnog ustajanja. Činilo mu se da bi ga majka, da je bila vidovita, nazvala po Sizifu, upornom i ukletom junaku mitologije koji je svoje vrijeme provodio gurajući okruglu stijenu na vrh brda, samo da bi se ista otkotrljala na drugu stranu, čime naporni posao ponovno započinje.

«Sizifov život,» nasmiješio se vlastitoj misli. Još je jednom bacio pogled na svoj odraz. Vidjevši svoje podočnjake, sive, umorne oči, čelo izbrazdano brigama i crnu kosu već obilno ispunjenu sijedim vlasima, pognuo je glavu i otvorio slavinu, slušajući kako mlaz vode neometano pada na glatku površinu umivaonika. Nekoliko se trenutaka usredotočio na taj blaženi zvuk. Toliko se puta želio u potpunosti sjediniti s njim, postati voda, jer ona je bila tako nepobjediva i plodna, nemoguće ju je povrijediti, a njena je ljubav tolika da i najnezahvalnijem tlu daje život.

A čovjek, on je samo prah, iz njega potiče i u njega se vraća. Nema te tekućine koja će njemu dati plodnost, jer on je samo pustinja koja se grozničavo brani svojom neprohodnošću i gorućom hladnoćom, čak i kada to uopće nije potrebno. Slušajući vodenu pjesmu, pomisli: «I ja sam čovjek, samo prah, nisam li?» Stavio je ruke ispod mlaza, osjećajući blagoslov vode na svojim hrapavim dlanovima. Zamahnuo je rukama prema licu, onako mehanički, kao što to čini svako jutro. Zadnja se snena spona slomila, i širom je otvorio oči. Još ga je jedan okov te lažne budnosti čvrsto svezao za svakodnevnicu.

Nakon drugih, higijenskih običaja kojima je osigurao relativno pristojan izgled koji neće pretjerano smetati drugim stvorovima prašine s kojima se svaki dan susretao, krenuo je u kuhinju.

Ritual buđenja se nastavljao. Kao i obično, imao je još samo pola sata vremena. Znao je da će zakasniti, pa se samo malo požurio, tek toliko da ga savjest ne bi mučila, jer mu je bilo jasno da će nesuglasice sa nadređenima biti dovoljan problem. Pristavio je vodu za kavu i sneno pogledao kroz prozor.

Zgrada u kojoj je živio nalazila se preko puta jedne male crkve. Vidio je stare žene odane vjeri kako žure na prvu jutarnju misu, valjda vjerujući da će na kraju, kada njihova uloga završi, postati blokovi granita, a ne šaka praha koju vjetar raznosi na sve četiri strane svijeta. Sve mu se to činilo besmislenim.

Nije bio čovjek kojeg su posebno privlačile duhovne i religijske teme. To je vrijeme za njega davno prošlo. Sada je vjerovao u nešto drugo, u svoju racionalnost, u svoju budnost. No, iako se kretao u čvrstom materijalnom svijetu, još je uvijek živio u mašti, u nekom udaljenom predjelu ispunjenom zelenim ravnicama i titanskim planinama, toliko dalekom od sivila grada. Ipak nije bio budan, ipak je još uvijek, makar nesvjesno, skrivao neke ideale, kao što povrijeđena košuta krije svoje mlado u dubini nekog skrovitog luga.

Ali, ozbiljni je svijet zvao, trebalo je ispuniti njegove zahtjeve, trebalo je stati na loptu i stvoriti trajan otisak na cesti života.

Zašto bi slijedio ideale? Njih je nemoguće ostvariti, nemoguće ih je precizirati i isplanirati, tako su neuhvatljivi, poput oblaka koji sneno plove nad svakodnevnim sivilom. Uopće se ne uklapaju u njegov život. Pred njim je, prije mnogo godina, bio izbor. Mogao je odlučiti hoće li biti Ikar ili Sizif, hoće li slijediti ideale i izgorjeti zbog njih, ili će do kraja svog zemaljskog postojanja tvrdoglavo gurati stijenu svakodnevnice.

Uloga Ikara činila mu se previše bolnom, zato je postao Sizif. Sada je morao odigrati svoju ulogu do kraja, morao je vjerovati u nju, koliko god mu to bilo teško. Morao je umirati pomalo, dopustiti da ga teret svjetovnosti do kraja uništi. Sada mu je bilo jasno da je njegov odabir puno bolniji od mogućnosti koju je sa glupim samopouzdanjem tako davno odbacio.

Često je žalio zbog svog izbora, jer možda uloga Ikara ipak ima više nade, možda ipak može donijeti više slave, više moći i zadovoljstva, bez obzira što je rizik puno veći i smrt puno strašnija. Gutljaj gorke kave brzo ga je vratio u ograničenja njegove uloge. Još ga je jedan okov današnjice čvrsto prizemljio. Osjećajući kako vrela tekućina juri njegovim grlom, požurio je prema spavaćoj sobi. Bilo je vrijeme da ponovno popije otrov svog odabira, da ponovno počne gurati stijenu karijere i «ozbiljnog» života, da u njemu umre još jedan atom mladosti.

Nakon što se obukao i zgrabio aktovku, napustio je stan i zaključao vrata. Brava je škripajući osigurala njegovo prebivalište, njegovu garderobu u životnom kazalištu.

*** Ulica je bila siva. Kasna jesen otela je drveću svu lisnatu raskoš, koja je sada propadala na gnjilom tlu, natopljena pljuskom koji je prošlu noć bjesnio. Tamni oblaci još nisu prestali terorizirati, i dalje su doprinosili mračnom ugođaju ionako tamnog grada. Miomirisi smoga dopirali su do njegovih nosnica dok je brzo koračao pločnikom, pažljivo izbjegavajući lokve. Autobusna se stanica nazirala u sumaglici. Automobil je već davno prodao, nije si mogao priuštiti održavanje i gorivo. Nije mu ni trebao, nikada nije napuštao grad. Na stanici je stajalo još nekoliko stvorova prašine, dvije starice i jedna mlađa žena koja je nervozno pritiskala tipke mobitela, očito sastavljajući neku poruku od životne važnosti. Umirovljenice, koje su se tek upoznale, vrijeme su provodile čavrljajući o liječnicima i svim pretragama koje ih čekaju. Činilo se da starost i bolest neodoljivo povezuju ljude. Apsurdno je kako stvorovi prašine postaju složni tek kada počnu propadati pod stiskom vremena, pomisli Sizif. Želeći biti što praktičniji i što uslužniji umoru i lijenosti, u umu vrtio nekoliko različitih isprika za ponovno kašnjenje. Gužva u prometu činila mu se najboljom izlikom, ali bila je jedna od onih već stotinu puta iskorištenih fraza na koje su direktori reagirali značajnim podizanjem lijeve obrve. «Kao da ti prasci koji se valjaju u novcu razumiju težinu ovog životnog puta,» mentalno otpuhne životni mučenik i zagleda se u cestu. Nije trebalo dugo da se iza zavoja dokotrlja blijedozeleni autobus, ispran brojnim kišama i godinama vožnje. Mlada je djevojka brzinski strpala mobitel u džep i uskočila u autobus praktički prije nego što su se vrata otvorila, žurila je ususret novim pobjedama. Sizif više nije imao takvu životnu volju, približio se vratima i promotrio vozača koji je bio mlad, ali svejedno pretjerano bijesan za svoje godine, prepun ogorčenja prema svima. To se vidjelo po njegovom zgrčenom izrazu lica. Sizif pusti dvije starice da uđu prije njega. «Ako je vozač bijesan kao što izgleda, iskalit će se na ove dvije; sada mi ne trebaju prepirke,» pomisli. Njegova ga intuicija nije iznevjerila. Mladi se vozač histerično izderao na jednu od starica, žaleći se na njenu sporost. «Mislite li ući ili želite pričekati slijedeći autobus? Odlučite se, nemojte se samo vući kao magla!» bijesno je režao. Sizifu to nije bilo jasno, on je zaboravio značenje žurbe, zaboravio je značenje stresa. Jednostavno je otupio, bilo mu je svejedno, jer za njega je život već bio gotov, uništio ga je onog dana kada si je podrezao krila. Negdje, duboko u sebi, nosio je trun spoznaje. Naime, naslućivao je kako često krivi druge za gubitak vlastitih mogućnosti, a zapravo je sam odgovoran. Djelić njegovog bića drhtao je pod teretom spoznaje da se on sam zaletio u stijenu svoje nesposobnosti i krivih odabira.

Kao i svi, Sizif je čekao nekog tajanstvenog spasitelja, svog Mesiju. Znao je da bi ga, i da taj dođe, razapeo, samo da se opet vrati kukanju i sastavljanju litanija o nepravednosti života i ljudi. Napokon, mrtvacu je mjesto samo u lijesu. Zapravo nikada ne želi istinski uskrsnuti. Autobus je bio standardno poluprazan. Svi oni koji su se žurili otišli su već davno prošlim autobusima, koji su bili puni poput šipka. «Zašto se žuriti kada to nitko ne cijeni,» uzdahne Sizif i sjedne u stražnji dio autobusa, skutrivši se u sjeni. Drugi su putnici bezvoljno sjedili, tu i tamo izmjenjujući izgubljene poglede, tek tako da se zna da još ima života u njima. Neki su nervozno iščekivali stanicu na kojoj moraju sići, kako bi ponovno mogli sumanuto trčati gradskim ulicama. Mlada djevojka ponovno je izvadila mobitel i nastavila grozničavo tipkati, još se više udubivši u ekran. Moglo se čuti tiho mrmljanje umirovljenice koja je sa svojom novom prijateljicom kritizirala vozača, a on bi tu i tamo opsovao ovog ili onog sudionika u prometu, žaleći se na prekršaje za koje je mogao kriviti samo sebe. Pogledavši prema plakatima nalijepljenima iznad prozora autobusa, Sizif se sarkastično nasmiješi. Još je jednom dobio potvrdu o tempu i naravi društva u kojem je živio, čiju je stijenu gurao iz dana u dan. Šarene promidžbene poruke ove i one teretane u kojima se nalaze najbolje sprave za liječenje kompleksa manje vrijednosti i dobivanje onog tako vrijednog «napumpanog» tijela; reklame za proizvode koji daju neodoljiv izgled, bijele zube i svjež dah; pozivi u najbolje restorane u kojima je zagarantirano najbolje prejedanje...

Sizif pogleda kroz prozor, jer je bio umoran od svega toga, ali ponajviše od pretjerane užurbanosti, jer sve je moralo biti najbolje i sve se moralo dogoditi odmah, moderni čovjek nema strpljenja, to je vrlina budala. On je bio preumoran za takav ritam, koji je bio namijenjen svim životnim glumcima novog doba. Autobus je stajao na stanicama, dolazili su novi putnici. Kraj Sizifa sjedne mladić duge kose, sa walkmanom. Zvuk je pojačao do granice izdržljivosti, pa je iz slušalica treštao neki agresivni ritam kojeg je pratilo urlikanje nekoga tko nema talenta ni za izražavanje boli, kamoli za pjevanje ikakve vrste. Sizif zahvali Bogu (to nije činio često) što je njegova stanica bila slijedeća, pa nije još dugo morao podnositi nesnosnu buku koju je srednjoškolac slušao, ritmički kimajući glavom. Valjda je to način na koji isključuje svijet oko sebe, valjda je to neki bijeg od ustajale stvarnosti. «Dobro je da se suočavam sa životom,» pomisli Sizif, ali se istog trenutka trgne, jer i sam je znao da previše često ne gurne stijenu sve do vrha brda. Autobus je još jednom naglo stao, te ga Sizif, nakon desetominutne vožnje, napusti. Ponovno je na koži osjetio hladni jutarnji zrak i namirisao ispušne plinove automobila. Prešao je cestu zajedno sa grupom užurbanih poslovnih ljudi koji su uzbuđeno raspravljali o najnovijem poslovnom pothvatu, razbacujući se raznoraznim ekonomskim terminima. Ni to ga više nije zanimalo.

Davno prije, sjećao se kao da je bilo jučer, bio je uspješan u svom poslu, imao je novca, imao je ugled, ali stijena se otkotrljala i sve je izgubio. Snažnije je udahnuo i ubrzao hod, znao je da će prošlost izbaciti iz glave ako se udalji od onoga što ta sjećanja izaziva, u ovom slučaju to su bili biznismeni. Napokon je stigao do banke u kojoj je radio. Bila je to velika zgrada čiju su ljepotu mnogi hvalili. Sizif se s njima nije mogao složiti. Bila je to moderna građevina, ostakljena poput terarija za najopasnije vrste paukova. On je u tom životinjskom carstvu bio samo muha, samo rob tuđih poslovnih odluka i ambicija. Nakon prošlog poslovnog kraha, nije imao snage za ništa više. Njegovi su koraci odzvanjali mramorom kojim je drugi kat bio popločan. Ušao je u svoj «ured», tj. prostor odvojen pregradama od drugih zaposlenika. To je bio njegov mali kutak u terariju. Objesio je svoj težak kaput na klimavu vješalicu. Nadzornik odjela prošao je kraj Sizifovog odjeljka, mrzovoljno promotrivši svog najnemarnijeg radnika, kojemu je jednostavno bilo svejedno. Sizif upali računalo i zadubi se u računovodstvene cifre. Na to se sveo njegov dan, na tuđe brojeve i proračune. Težina stijene još je jednom pala na njegove umorne ruke. ***

Zadubljen u naizgled beskrajne nizove brojeva, Sizif je isključio okolinu iz svojih percepcija. Iako je sjedio na svom radnom mjestu, mehanički unoseći podatke, njegova je svijest bila drugdje, u nepromjenjivoj prošlosti sa kojom smo se svi, barem jednom u životu, previše družili. Prisjećao se svog djetinjstva, kada je još mogao vidjeti životne boje i kontraste, prije nego što je definitivno odbacio svoja krila. Ti su dani smijeha i veselja, činilo mu se, prebrzo prošli. Nije dugo mogao živjeti u zelenilu mladosti, ali bio je sve svjesniji da je samo on za to kriv. Sam je otvorio vrata sivilu. Zatim se sjetio nje. Bila je razlog zbog kojeg je mogao postati Ikar, upravo je ona predstavljala njegova krila. Iz razmišljanja ga je trgnula škripa okolnih stolica koje su se, pod pritiskom svojih vlasnika, nevoljko zavlačile pod stolove. Bilo je vrijeme za odmor. Napustivši zgradu, Sizif se uputi prema obližnjem parku. Volio je provoditi dnevni odmor tamo, daleko od raznolikih grupa i grupica koje su tvorili drugi manji insekti terarija. Čim je ušao u park, pod nogama je osjetio kašasti prekrivač trulog lišća u kojeg su tonuli poplati njegovih cipela. Sjeo je na prvu klupu i zagledao se u daljinu. Promatrao je more, sivo i nemirno, poput njegovog uma koji se stalno mreškao pod udarima bure vremena. Iz džepa je izvadio nemarno zamotan suhi sendvič. Počeo ga je mehanički jesti. Nije mu trebao gurmanski užitak, tek energetski poticaj da izdrži do kraja dana. Nastavio je buljiti u nemirnu pučinu dok je s mukom nastojao progutati stari kruh i kruti sir koji su njegovi zubi sa teškoćom lomili.

Probavni sustav njegove duše u tim je trenucima nastojao obraditi nešto sasvim drugo, daleka sjećanja koja su se poput trnja zabila u neki skriveni kutak unutarnje tame. Ponovno je razmišljao o njoj, ponovno se prisjećao tih sretnih studentskih dana. Bilo je to njegovo pjesničko razdoblje, zlatna točka njegovog života koju nikada nije uspio ponoviti. Ona je bila njegovo najveće blago. U njegovom su mozgu ostali urezani njihovi razgovori koje su vodili u blizini rijeke što je tiho protjecala kraj mjesta u kojem su oboje odrasli. Tada su sjedili pod starim hrastom, koji je poput mudrog starca širio svoje grane, postavši utočište brojnim vjevericama i pticama, ali i tajnama koje su zauvijek ostale zapletene u njegove godove. Kako je brzo vrijeme svojim upornim dahom uklonilo sve tragove te nekadašnje sreće! Malo je trebalo da se veza koju su oboje dugo izgrađivali pretvori u prah i pepeo pod pritiskom izbora životnog puta. Kao nježan mjehurić sapunice, rasplinuli su se ljetni dani u sjeni hrasta, zimske večeri kraj kamina, jesenja poezija i proljetne šetnje. Sve je to postalo dio stijene, tereta od kojeg je, mislio je Sizif, nemoguće pobjeći. Napokon je uspio pojesti svoju siromašnu popudbinu. Iz daleke prošlosti vratile su ga misli o sumornoj sadašnjosti. Ponovno je pogledao sivu pučinu. Kroz jedan izrazito mračan oblak prodrlo je koplje svjetlosti, zraka Sunca koja je, kao božanski prst, rasvijetlila malen dio morske površine. Sizifa je ta zraka uznemirivala jer je, iako je bila miljama udaljena od parka u kojem je on sjedio, imao osjećaj da otvara njegove najdublje rane, poput neobične duhovne igle koja nastoji prodrijeti u najveće ljudske dubine. Žurnim je korakom napustio park i vratio se u terarij. Nije više mogao promatrati tu svjetlost, pa je odlučio ponovno se skutriti u sjeni paukove mreže. Ona guši i najbolnija sjećanja.

*** Večer je brzo stigla. Sizifu se činilo da nije prošlo ni pola sata od odmora u parku. Zaboravio je da vrijeme ima širok korak i da nikada ne staje, sve dok je ljudi, jer oni su ga izmislili, izmjerili i pustili u promet. Buka koja je dopirala ispod kata na kojem se nalazio Sizif polako je jenjavala, što je značilo da je klijenata bilo sve manje i da je vrijeme zatvaranja bilo blizu. Počeo je mehanički gasiti svoje računalo, ionako je cijelu proceduru znao napamet. Baš kada je htio ugasiti i monitor, začuje poznat glas. Podigao je pogled i zaprepastio se. To je bila ona! Očito je namjeravala napraviti neku veću transakciju pa je žurno slijedila službenicu kako bi se s istom mogla diskretno posavjetovati na nekom mirnijem mjestu. Činilo se da će proći kraj Sizifovog odjeljka, pa je on smjesta pognuo glavu. Mentalno je pregledavao ono što je upravo vidio. Još je uvijek bile lijepa, ostala je onakva kakvom ju je pamtio iz studentskih dana. Nije želio da ga vidi. Ne takvog, ne znojnog i umornog od guranja stijene. Brzo se ustao i pokupio kaput. Praktički je trčeći napustio zgradu i krenuo u smjeru autobusne stanice. Glavom su mu jurcale svakakve misli o njoj, o njihovoj zajedničkoj prošlosti i minuloj ljubavi. Nadao se da ga nije vidjela i da dogovara transakciju, nesvjesna njegovog bijega. Došao je do kraja ulice. Zastao je i naslonio se na zid. Teško je disao, njegovo ga je oslabjelo tijelo ponovno iznevjerilo. Ipak, nije mu bilo žao što se iscrpio, jer izbjegao je neugodan susret. Nažalost, ubrzo se uvjerio da su njegova nadanja isprazna. Njegovim se ušima ponovno prišuljao njen glas. Pomislio je da halucinira, ali bilo je stvarno. Stajala je na izlazu iz banke i izvikivala njegovo ime. Stijena nikada nije bila teža. ***

Nije znao kako bi trebao postupiti. Bez obzira na njegove godine i umor, u ovakvim je situacijama još uvijek bio nezrelo dijete. Nije više mogao potrčati, čak i da je htio, jer nije osjećao noge od iznenađenja. Samo ju je promatrao, tih nekoliko trenutaka koji su se njemu činili poput teških otkucaja vječnosti. Ni ona nije ništa rekla. Promatrala ga je svojim zelenim očima dok joj je vjetar mrsio dugu, crvenu kosu. Činilo mu se da u pogledu vidi trun sažaljenja, suzu neke minule prošlosti. Mrzio ju je zbog toga, zbog njenog velikog srca. Poput zrake svjetla koja je unakazila njegovo svakodnevno sivilo, i njegova je stara ljubav zračila nečim što njegove oči nisu mogle podnijeti, nečim što njegovo kruto srce isprano brojnim jučerašnjim danima i uzaludnim nadama nije moglo shvatiti. Ona je bila sretna žena, našla je svog Ikara, i vinula se visoko. Nije izgorjela, naprotiv, zajedno se sa svojim životnim odabranikom pretvorila u vječnu zvijezdu. Njena postignuća u kulturnom radu bila su istinski odraz njene požrtvovnosti, o njima je brujao cijeli grad. Spasila je staru gradsku jezgru od uništenja, osigurala brojne renovacije i pobrinula se da školarci i stanovnici općenito imaju priliku izraziti svoja razmišljanja i razviti ih do najveće moguće mjere. Sizifova stara ljubav čak je dobila i ponudu da radi u najvišim državnim organima kao savjetnica za kulturnu problematiku, no ona je to odbila. Njoj je grad u kojem je živjela bio njen osobni vrt, pejzaž kojeg je svojim nježnim riječima i djelima oblikovala za dobro svih stanovnika. Dok je tako stajao, suočen sa njenom svijetlom prisutnosti, osjećao je golemi bijes, koji je proizlazio iz ljubomore. Bio je ljubomoran na svoju staru ljubav, ali i na njenog muža, njenu djecu, bio je ljubomoran na njihov život i njihove duše koje su još uvijek mogle spoznati svjetlo i sreću u svakodnevnici koja je njemu bila nešto više od najobičnijeg životarenja. Nastavila ga je promatrati sa nekakvom neobičnom težnjom, poput djeteta koje je usred nevine igre na tavanu pronašlo svoju omiljenu igračku. Bilo je očito da želi znati kako je proveo sve te godine koje su nezaustavljivom silinom dijelile njihov posljednji susret od današnjeg trenutka, u kojem su se oboje, na različite načine, osjećali nesigurno. Ona se bojala prošlih rana, a on, koji je tu staru bol već upio u tkanje svog bića, strahovao je od novih ozljeda. Nije želio njeno sažaljenje, njeno prijateljstvo i osjećaje. Sve bi mu to smetalo u ulozi kojoj još nije došao kraj. Nije znao što bi trebao napraviti. Trčati više nije mogao, ali nije se želio vraćati. Zato se okrenuo i širokim koracima skrenuo u zabačenu uličicu, kao da ništa nije vidio, kao da nije niti bilo tih nekoliko trenutaka mračne dileme. Glumio je da se dogodio običan, svakodnevni nesporazum. Dok se ubrzanim hodom udaljavao od terarija kojeg su mnogi nazivali radnim mjestom u srcu je osjećao neobičnu bol. Bila je to savjest. Bio je iznenađen njenom pojavom. Mislio je da ju je uništio u tišini neprospavanih noći, da je slomio njena nastojanja i pretvorio njene glasne povike u nerazgovjetni šapat. Ipak, ona se vratila, nastavila je propovijedati u njegovim dubinama. Kao i obično, nadmoćnom ju je snagom ugušio Sizifov mračan intelekt, jer smetala je savršenoj depresiji i nagrđivala je unutarnju tamu. Ona je bila zadnji trn svjetla, zadnje Ikarovo sjeme koje nikako nije klijalo u suhoj zemlji, na hladnoj stijeni u koju se pretvorilo Sizifovo srce. Nastavljajući tkati mračne misli, Sizif ubrzo stigne do prometne ceste. Na drugoj se strani nalazila autobusna stanica. Odjednom iza sebe začuje ubrzano udaranje potpetica u beton. Osvrnuo se i ugledao nju kako mu se približava, hodajući sve brže. Kada je vidjela da ju je primijetio, ponovno je počela izgovarati njegovo ime. Želeći pobjeći od nje, koja je za njega bila samo utjelovljenje bolne prošlosti, Sizif se nepažljivo zaleti na kolnik, ne obraćajući pažnju na automobil koji se ubrzano približavao. Slijedeće što je osjetio bio je zatupljujući tresak, nakon kojeg je uslijedila oštra bol. Čuo je užasnuti vrisak svoje stare ljubavi i povike prolaznika. Svi su se ti zvukovi razbijali na njegovom biću kao kapi kiše na slomljenom staklu. Nekoliko trenutaka kasnije, čuo je samo jeku, jeku zvukova, boja i mirisa, nakon koje je uslijedila duboka tama.

*** Komešanje. Tom je riječju Sizif mentalno opisao situaciju u kojoj se nalazio. Nije imao snage otvoriti oči, niti izustiti bilo što suvislo, pa se povukao u tihe dubine svog uma, nastojeći shvatiti što mu se dogodilo. Oko sebe je čuo brojne razgovore, svi su se ticali nekakve nesreće koju je pretrpio. Nije imao pojma o čemu govore. Prstima lijeve ruke nastojao je opipati površinu na kojoj je ležao. Bio je to bolnički krevet, bila mu je poznata gruboća te posteljine. Osim toga, zrakom se širio miris lijekova i boli, to je bio specifičan smrad oko kojeg su se skupljali umirući starci i liječnici, koji ih je privlačio kao što nesvjesne kukce privlači svjetlost. Još je uvijek osjećao strašnu bol. Dok je tako ležao, imao je osjećaj da ga ona nadjačava, da gasi slabašne vitalne plamenove njegovog tijela. Njegov se um kolebao između sna i budnosti, između života i smrti. Morao se snažno boriti kako bi zadržao prisebnost. Napokon je uspio, barem djelomično, otvoriti oči. Vidio je nju, svoju mladenačku ljubav. Nije mogao vjerovati da je još uvijek bila u njegovoj blizini. Razgovarala je sa visokim čovjekom u bijeloj kuti, sa vrlo starim i iskusnim liječnikom koji je, nesumnjivo, u svojoj ruci držao nit Sizifovog života. Ipak, u njegovoj drugoj ruci nalazile su se škare. Taj je medicinski stručnjak bespomoćno slegnuo ramenima i napustio sobu. Bilo je očito da svemoćna moderna znanost nema lijek za Sizifove rane. «Nema veze», razmišljao je Sizif. Bio je svjestan da ova fizička nesreća samo okrunjuje njegovo dugo unutarnje ranjavanje. Napokon se rušio kao kula od karata, što je bilo samo pitanje vremena. Njegova je stara ljubav primijetila da je došao k sebi. Drhtavim i nesigurnim koracima približila se njegovom krevetu. Oči su joj bile ispunjene suzama. Osjećao je kako se završni čin njegove uloge napokon bliži kraju. Osjećao je kako netko nježno dodiruje njegovu grčevito stisnutu šaku. Njegova mladenačka ljubav je sjedila kraj njegovog kreveta, žalosno promatrajući umiruću ljušturu muškarca kojeg je nekada voljela. Tiho je progovorila, a njene su riječi bile poput nježnog šapta vjetra koji miluje grane ranjenog stabla: «Zašto nisi stao? Toliko sam željela razgovarati s tobom. Nismo se vidjeli dvadeset godina. Dugih dvadeset godina… Ljutiš li se na mene? Jesi li bijesan zbog našeg prekida? To su pitanja na koja nikada nisam mogla odgovoriti sama. Ne želim tvoj bijes, ne želim ogorčenje. Bili smo mladi i puni snova. Letjeli smo visoko, možda čak i previsoko. Tvoje je srce bilo golemo i puno ljubavi. Najviše sam voljela sakriti se u njega kada mi je bilo teško. Tada mi nitko nije mogao nauditi, bila sam sigurna i zaštićena od hladne zime i grubog vjetra. Voljela sam te toliko duboko da se to nije dalo objasniti riječima. Voljela sam tvoju poeziju, nježne note tvoje gitare i tih žubor rijeke na čijim smo obalama proveli brojne ljetne dane. Ja… Ja te još uvijek volim. Možda ne kao muškarca, ali sigurno kao prijatelja. Promijenio si se, jako si se promijenio. Ne mogu te više prepoznati. Nekada si zračio snagom i optimizmom. Svaki put kada bi me moji roditelji povrijedili, tvoj me zagrljaj uvijek vratio u život, svaki put kada sam bila razočarana tvoje su mi riječi pomogle. Gdje je sada ta karizma, ta moć koju si imao, to veliko srce? Gdje su ti krila? Tko ti je podrezao krila? Jesam li ja to učinila? Znam da smo imali puno planova i puno snova, ali život… Život nije san. Znaš, imao si pravo kada si to rekao prije toliko godina, kada smo se zadnji put vidjeli. Ipak, uspjela sam se približiti onome što smo htjeli, pomažem ljudima. Nekako im pomažem. Pitala sam se…. Zanimalo me žališ li zbog prekida, kaješ li se zbog svojih riječi… Nakon što smo se rastali puno sam razmišljala o onome što je moglo biti da smo, da smo ostali zajedno. Ali, valjda to sada nije bitno. Previše si slab za moje nebuloze. Žao mi je što nemaš dovoljno snage za govor. Onaj se luđak zaletio u tebe punom brzinom. Liječnici kažu da najvjerojatnije nećeš preživjeti. Zato sam htjela da znaš što mislim o tebi, o onome što je bilo između nas. Nikada te neću zaboraviti, u to možeš biti siguran. Baš bih htjela da preživiš, tek toliko da se liječnici mogu oko nečega zgražati. Nadam se da još uvijek prezireš te uštogljene kretene.» Nastupilo je razdoblje duge šutnje. Sizif se golemom snagom volje uspio blijedo nasmiješiti. Osjetio kako mu suza polako puzi niz hladan obraz. U njegovom se srcu događala prava revolucija. Njegove su unutarnje rane nestajale. Prisutnost njegove ljubavi slomila je tolike iluzije, riječi koje je izrekla vratile su njegovom srcu moć, oživile su stare snove koji su okamenjeni spavali u jezgri njegovog bića. Dok se njegovo fizičko tijelo gasilo, njegova se duša nezaustavljivo oporavljala, budeći se iz predugog sna. Osjećao je kako stijena nestaje, kako postaje kamenčić koji bi mu bez problema stao u džep. Nije znao zašto, ali život koji je do tih trenutaka vodio činio mu se ispraznim i beznačajnim, lišenim svake prave vrijednosti. Shvatio je da su njegove brige i ogorčenja nešto bezvrijedno, da životni scenarij nije pisan neizbrisivom tintom, već olovkom čiji je trag lako izbrisati i prepraviti. Odjednom više nije bio stjeran u kut. Osjećao je slobodu koja je nadilazila njegovo slabašno tijelo i ograničeni um. U tim je trenucima osjetio kako napušta Sizifa, kako izlazi iz njegovih sivih granica. Zadnje što je osjetio bio je nježni poljubac, kojeg mu je podarila njegova stara ljubav, poljubac kojeg je odlučio ponijeti sa sobom na putovanje koje je bilo pred njim. Ubrzo mu je tijelo u potpunosti obamrlo, a bol je minula. Počeo je osjećati goleme i snažne vibracije. Začuo je hujanje vjetra i u djeliću sekunde našao se kraj svog kreveta, u čudnom bestjelesnom stanju. Promatrao je Sizifa kako se grčevito trese, umirući u snažnim bolovima. Kako je žalosno izgledalo to staro i iznošeno truplo, stisnuto u nekom beznadnom životnom kutku, zarobljeno brojnim jučerašnjim danima i beznačajnim uspomenama!

Tada je shvatio da je cijeli svoj život proveo živeći u toj ljušturi, u tom stvoru tame i užasa koji je vrijedan samo najvećeg prijezira. Shvatio je kakav je put odabrao i da je cijelo vrijeme sam sebi lagao, vjerujući u racionalnu stvarnost i gušeći snove. No, na kraju mu je bilo zastrašujuće očito da i ono što je smatrao stvarnim zapravo nije važno i ne postoji, da su to samo rekviziti u životnim tragedijama, komedijama i dramama. Odlučio je napustiti Sizifov kostim. Za njega je zastor pao, njegov konačni čin je gotov. Odlazi bez aplauza jer on je u scenariju samo lik na marginama. Njemu je bilo svejedno, jer znao je da i takvi likovi ponekad ostave dublji trag čak i od onih važnijih. U tim se trenucima odlaska pitao tko je on zapravo. Cijelog je života vjerovao u Sizifa, jer to je bila uloga kojoj se posvetio i u koju je svim svojim srcem vjerovao. Međutim, ona se raspala, postala je prah i pepeo. On je ipak i dalje postojao. Sve su se osobine njegove uloge rastopile, no njega taj čin nije usmrtio. Tada je pogledao u zrcalo koje se nalazilo kraj otvorenog prozora. Sa zaprepaštenjem je uočio bijela, Ikarova krila na svojim leđima. Nikada mu nisu bila podrezana, uvijek su bila uz njega. Samo ih je zaboravio, potisnuo, jer mu nisu trebali za Sizifa, za tu bolnu i tešku ulogu, za tu najveću životnu iluziju.

Tada se savršeno sjetio svog identiteta. Vinuo se u beskrajna nebesa kao Ikar, ostavljajući iza sebe kazalište života i njegove kulise. U ušima su mu odzvanjali udarci čekića radnika koji su pripremali novu scenu i povici publike koja je željno iščekivala novi čin. Njega to nije zanimalo. On je plovio među sjajnim zvjezdanim sferama, daleko od muke i patnje, daleko od scenarija u kojem su se isprepletale bol i sreća, smijeh i plač, svjetlo i tama. A ti? Vjeruješ li u svoju ulogu?

~by MM

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info