Rijetko koja priča je bila toliko izopačena i ponižena kao Crvenkapica. Snage koje služe «vuku» su vjerojatno opazile da se tu radi o posebnom dragulju čiste magijske snage, koja djeluje raskrinkavajuće. I tako se s tom bajkom dogodilo upravo ono od čega su je ljudi htjeli sačuvati: Dospjela je na razinu na koju uopće ne spada.

Oslobodimo se predodžbe o ljupkoj djevojčici s crvenom kapicom od samta, i ponovimo bajku u što je moguće izvornijem obliku, bez suvišnih dodataka. Dozvolimo slikama iz bajke da djeluju u našoj nutrini, da nam otkriju svoju univerzalnu istinu. Ova priča nam je dana poput crvenog rubina koji smijemo držati na svjetlu i promatrati.

Crvenkapica

Nekada (davno) živjela je mala djevojčica s crvenom kapicom. Zvali su ju Crvenkapica.

Jednoga dana majka je rekla Crvenkapici: «Odnesi kolače i vino baki u šumu; jer bolesna je i slaba i treba ozdraviti. Ali, pazi da ne skreneš s puta. «Kada je Crvenkapica trčala kroz šumu s kolačima i vinom, srela je vuka. «Kamo, Crvenkapice?» «K bolesnoj baki s pogačom i vinom da opet ozdravi.» «Gdje stanuje tvoja bakica, Crvenkapice?» «Ispod tri velika hrasta je njena kućica, no ti to vjerojatno znaš.» Vuk je razmišljao kako bi ju mogao prevariti i nakon nekog vremena reče: «Pogledaj, Crvenkapice, koliko prekrasnih cvjetova raste svuda uokolo! Zar ne bi bilo lijepo kada bi baki donijela jedan buket cvijeća?» I Crvenkapica je otvorila oči i uokolo ugledala prekrasno cvijeće. Zahvalila se vuku i skrenula s puta u šumu, da nabere ruže. I kada je prvu ubrala, vidjela je da je ona koja raste malo dalje još ljepša i potrčala je k njoj… i tako je stalno išla sve dublje u šumu. Vuk se zaputio ravno k bakinoj kućici; bez dugog kucanja ušao je, približio se njenoj postelji i požderao ju. Potom je obukao njenu odjeću, nataknuo njen šešir, legao u postelju i navukao zavjese.

Kada je Crvenkapica nabrala dovoljno cvijeća, opet se sjetila bakice i krenula k njoj. Začudila se, kada je vrata našla otvorena i osjetila je tjeskobu u srcu, kada je stupila u sobu. Pristupila je postelji i odgurnula zavjese. Bakica je ležala u postelji as šeširom, navučenim duboko na lice i vrlo čudno je izgledala. «Ej, bakice kako imaš velike uši!» «To je zato da te bolje čujem». «Ej, bakice kako velike ruke imaš!» «To je zato da te lakše zgrabim.» «Ej, bakice kako velika usta imaš!» «Da te lakše pojedem!» i vuk je skočio iz postelje i porogutao Crvenkapicu.

Kada je lovac prolazio kroz šumu kraj bakine kućice, čuo je grozno hrkanje. Moram pogledati, nešto s njom nije u red,u mislio je lovac i stupio u kuću. Tada je vidio u krevetu vuka s debelim trbuhom. Uzeo je škare i vuku prerezao trbuh. Kada je nekoliko puta zarezao, iskočila je van Crvenkapica, a za njom i baka. Sve troje su bili vrlo sretni. Lovac je vuku napunio trbuh s kamenjem. Kada se vuk probudio nije više mogao ustati, već se srušio mrtav na tlo. Potom su sve troje veselo jeli kolače i pili vino. I baka je opet ozdravila.
----------------------------------------------------------------------------------------

Crvenkapica s pogačom i vinom na putu

Još od prije otprilike 2000 godina čovjek zapadnog svijeta ima poseban nalog. To je nalog, koji je primio od Duše svijeta, Majke Univerzalne Mudrosti. Duša svijeta bi taj nalog izrazila:
«Ljudsko srce, pođi tamo i odnesi to što si primilo kao dar ljubavi kozmičkoga Krista - kruh žive riječi i vino žive snage - tvojoj pramudrosti, koja prebiva u središtu tvoga malog svijeta - mikrokozmosa - i već je vrlo dugo oslabljena i bolesna. Da, ponesi kruh i vino, duhovno-duševnu hranu tvojoj oslabljenoj pramudrosti, da se okrijepi i ozdravi i da opet djeluje u tebi. Ipak budi na tom putu oprezno. U tvojem svijetu postoji i sila suprotnosti.» Nekako tako bi smisleno glasio nalog Svjetovne Duše čovjeku zapadnoga svijeta. I nije nam teško u tome prepoznati riječi majke, kada ih je rekla Crvenkapici.

Crvenkapica je naše srce.

Srce je zaštićeno, jer je taj visoki nalog dobilo od ljubljene Duše svijeta, Majke Univerzalne Mudrosti. Na glavi ima plamenu kapu ljubavi. I naše naivno, još neiskušeno srce se zaputi s Riječju Istine i njenom skrivenom moći na put. Zar se mi ne nalazimo već 2000 godina na Putu unutarnjeg naloga? Sat za satom, dan za danom, godinu za godinom, da, možda već mnogo života? Ipak, kamo ide naše srce? Put našeg unutarnjeg životnog naloga morao bi voditi tamo gdje oslabljena leži naša pramudrost, koja je željna okrijepe lijekom Žive Riječi i njene moći. Zašto zapravo ta pramudrost leži u nama tako oslabljena? S njom više nemamo svjesne povezanosti, već jako dugo joj poklanjamo premalo pažnje, izgubili smo ju iz vida i misli. Zato leži kao bolesna u dubokoj šumi našeg zaborava i čeka na univerzalnu okrepu i ozdravljenje.

Na mjestu gdje leži naša oslabljena pramudrost, u svetištu glave, stoje «tri velika hrasta»: Oni su prastari, sveti simbol za božansku trojedinstvenost. Čovjek je pozvan da ih opet prepozna i oživi u sebi. Zato su tri hrasta najuže povezani s bićem naše pramudrosti. Ako bi pramudrost u čovjeku radi žive Kristove snage opet ozdravila, tada bi misterij «triju velikih hrastova» u čovjeku razotkrio svoju trostruku božansku moć. Crvenkapica, naše srce, žurno ide, korak za korakom, kroz šumu života.

Vuk i cvijeće

Ipak - nenadano se pojavi «vuk». Usred našeg životnog puta nenadano se pojavi nerazumljiva tamna sila, za koju naše naivno i neiskusno srce ne zna, kako bi ju ocijenilo. Izgleda mu čudna, iako mu se ne čini zla. Naprotiv. Ta snaga izgleda ugodna i spremna pomoći. Naše naivno i nedužno srce posluša što mu ona govori:
«Ej, drago srce, kamo ideš s pogačom i vinom?»
«K mojoj pramudrosti, da se okrijepi s univerzalnim lijekom.»
«Gdje prebiva tvoja pramudrost?»
«Tamo, gdje su tri velika hrasta, pri božanskom trojedinstvu, no ti to ionako znaš.»

I sila tame u sebi razmišlja: «Ako čovjekovo srce ide vlastitoj pramudrosti s tako dragocjenim lijekom, da se opet okrijepi, moj položaj u svijetu je ugrožen. Ugrožen je moj utjecaj na crkvu, državu i znanost. Potom će mi čovjek umaći. Moram dobro razmisliti. Najbolje će biti, ako ću srcu pred očima držati šarene stvari ovoga svijeta, da se u njima izgubi i zaboravi na svoj nalog. U međuvremenu ću to biće pramudrosti požderati i sam ću se promijeniti u pramudrost. Zašto zapravo imam tako velika usta? Ako srce dospije na cilj, lako ću i njega požderati.

Mračna sila reče srcu: «Ej, drago srce, pogledaj ipak, koliko lijepoga cvijeća raste uokolo. Zar na tom svijetu nisu čudesne stvari, koje bi mogla odnijeti tvojoj pramudrosti?» I stvarno. Lijevo i desno od našeg puta života je puno stvari, koje nas mame. Zar nisu kao lijepo cvijeće, koje tako lijepo miriše? Zar nije jedna stvar zavodljivija od druge? Naše srce oduševljeno gleda oko sebe. Da, zahvali se sili koja ga je zavela i napusti put svojeg životnog naloga. Zaboravi savjet koji je dobilo od Majke Svjetovne Duše i zaboravi svoj nalog, na to da mora oslabljenu pramudrost osvježiti s univerzalnim lijekom. U našem se srcu probudilo čežnja za cvjetovima prevare. Naivno i bez loše namjere stupi u šareni svijet. Tu je nešto zanimljivo, i tamo je nešto zanimljivo i kada je srce to ubralo meni, da je gdje drugdje još zanimljivije. Tako vrijeme prolazi. Možda je proteklo već puno života. Srce je postalo požudno. Sve više požudno skuplja šarena iskustva ovoga svijeta u buket i izgubi se medu mladim drvećem i među trnovitom medom. Daleko od puta trči ovamo i onamo, zaboravljena je bolesna pramudrost, zaboravljen je savjet Svjetovne duše. Kako još dugo...? Jednom dođe trenutak kada je Crvenkapici dosta branja cvijeća. Srce sa sobom nosi već previše iskustava. Dugo mu ih nije bilo dosta. Zar ta iskustva nisu slična «cvijeću»...? Između uzdisanja srce se opet sjeti riječi Majke Svjetovne Duše. Sjeti se svog naloga. Zar ne bi trebalo ići oslabljenoj pramudrosti i odnijeti joj univerzalni lijek? Skrušeno, srce počne tražiti izgubljeni put i opet hoće sve dovesti u red. Put je tu, gdje je oduvijek i bio. S buketom iskustava sada se trudi ići putem, dok ne dođe na mjesto, gdje stoje «tri hrasta». To je tajanstveno mjesto u našoj glavi. Ipak - vrata su sumnjivo široko otvorena, kao da su provalili lopovi ili ubojice. Naše srce spopada strah. Nije li «vuk na putu» bio kobna sila? Do tu je prispodobu o srcu bilo lako slijediti. Ali kako razumjeti to da je vuk odjurio u bakinu kuću, pojeo baku, navukao njenu odjeću i legao u njen krevet, kao da je ona? I to s namjerom da Crvenkapicu prevari i nju pojede?

Kakva je to sila i što mi imamo s njom?

Napravili bi pogrešku, ako bi htjeli vuka osobno tumačiti. S njim nije mišljeno niti na jednu osobu, nekakvog svjetovnog ili duhovnog dostojanstvenika. Vuk očigledno predstavlja kozmički princip snage koja stoji u suprotnosti Bogu kao sjena, suprotnost, neduh, negacija i imitacija - ili antikrist. Taj kozmički princip suprotnosti utječe na mišljenje, osjećaje i djelovanje ljudi. Na nekom planetu ili na cijelom lancu planeta se razvije u trostruko prevladavajući sistem moći. Ipak djeluje tako dugo, dok ga svijest stanovnika toga planeta još ne može prepoznati i nadvladati pomoću višeg principa.

Zato je čovjeku rečeno jezikom misterija - preko duševnog organa, srca - da postoji ta protusila sa svojom egoističnom potrebom za samopotvrđivanjem i uzvisivanjem. Čovjekovo srce mora je se čuvati još više, ako kozmički Kristov duh na tom planetu već djeluje oslobađajuće sa svojim univerzalnim lijekom. «Bakicu» kao veoma oslabljenoga principa pramudrosti u čovjeku, «vuk», kozmička sila suprotnosti protusila, proguta. To znači da protusila u nama sumnja o tom principu mudrosti, negira ga i oponaša ga. Četiri sposobnosti pramudrosti kao: potpuni sluh, vid, djelovanje i stvaralačku riječ, posjeduje u varljivom povećanju i vuk, sila suprotnosti. Ima velike uši, oči i ruke i grozno velika usta. Pramudrost u čovjeku može sa svoje četiri sposobnosti čuti Božju Riječ, prepoznati duhovnu Istinu, djelovati u skladu s Božjim Zakonima i izraziti Božji Govor.

A kako svoje sposobnosti upotrebljava sila suprotnosti? Sa svojim velikim ušima sluša ono što joj donosi veselje i nepovjerljiva je prema svemu što nadmašuje njenu sposobnost razumijevanja. Sa njenim velikim očima vidi stvari koje koriste njenoj osobnoj moći, ipak ne daje ništa, kritizira i osuđuje sve što nadilazi njenu korist. Sa njenim velikim rukama grabi sve što služi njenim vlastitim interesima. Upravo tako zna sa svojim rukama uništiti sve što izgleda njenom instinktu moći nesigurno.

Sa svojim strašno velikim ustima drži gromovite govore i diskutira u beskonačnost, kritizira i tuži se u svoju korist. Istovremeno proguta u svojoj lakomosti sve što želi predstavljati npr. mudrost, da bi nakon toga s vanjskom odjećom onoga što je požderala, igrala ulogu tobožnje mudrosti. Naše srce, koje previše lako podliježe zavodljivosti svijeta, nakon dugotrajnog «branja cvijeća» preokrene se i opet dolazi na put, koji vodi mudrosti. Svetište u glavi nalazi otvoreno, jer su tamo prodrle sile imitacije - dok je ono u međuvremenu «bralo cvijeće» - da bi «požderale» pramudrost i preobučene došle na njeno mjesto.

Srce te temeljite imitacije ne može shvatiti. Osupnuto stoji pred njom i postavlja dječja pitanja. U toj konfrontaciji sa silom prevare ne stoji izvan svijeta, već prije svega unutar, u svojem malom svijetu, gdje u glavi kraljuje moćni JA. Možda je za srce odlučujuće iskušenje to, da mora biti najprije «progutano» od strane sila prevare, da u «vučjem trbuhu» nauči svoje lekcije?

Lovac

Možda srce leži zajedno s pramudrošću već dugo u trbuhu te sile, a da čovjek toga nije svjestan.

Tada je krajnje vrijeme da čovjekov duševni razum postane budan kao lovac koji je u šumi u lovu. Poseban fenomen je to da sve, što je dovoljno zadovoljilo svoju požudu, zapada u nekontrolirano stanje - zaspi. Kada vuk padne u nesvjesno stanje spavanja, počne također hrkati. Tada je nastupio trenutak, kada sudbinsko stanje čovječanstva - požderano srce i progutana mudrost - bivaju bolje raspoznati. Zar razdoblje galame i buke, u kojem živimo ne dokazuje, da «vuk hrče» jer je požderao «Crvenkapicu» i «bakicu»? Zar nije nastupilo nekontrolirano stanje spavanja, kada vrijedi probuditi se?

Sada je čovjeku potrebna razbistravajuća svijest, «lovca», koji će tom «hrkanju» učiniti kraj i koji će potpuno razumjeti stvarno stanje, u kojem se nalaze ljudi. I kada mu situacija bude dovoljno jasna, sa škarama razlikovanja će prerezati trbuh izdajničke sile. Srce i pramudrost će opet biti oslobođeni, kako bi se posvetili istinskoj namjeni. I kada nakon toga lovac vučji trbuh napuni s kamenjem, nije time mišljeno ništa druge nego da će pomoću sile prepoznavanja i oslobođenja, vratiti sile prevare svojoj neživoj, hladnoj naravi. Ona se tada uruši sama u sebe.

Kada je čovjekov razum postao svjesni i djelatni sluga srca i mudrosti, može veselo uživati univerzalni lijek, «pogaču i vino», kao duhovnu okrepu i duševno osvježenje. U živoj Kristovoj Riječi i u njenoj sakrivenoj moći ozdravlja naše unutarnje biće. «Tri hrasta» božjeg trojedinstva u srcu, glavi i rukama čovjeka opet će razviti svoju moć.

-------------

Iz knjige "Skrivene poruke u bajkama" C.S.
Ružin dvor