7. ČOVJEK KOJI JE POLJUBIO SVOJ SMIJEŠAK

 

                        Posvećeno Njegovoj Svetosti, 14-tomu Dalai lami

 

        Bio jedan čovjek, koji je još kao dječak jako želio poljubiti svoj smiješak. Držao je nepravdom da ljudi ne mogu tako nešto izvesti.

 

        “Kako ćeš vlastitim usnama dodirnuti vlastite usne”? pokušavali su mu objasniti oni dobronamjerni, dok su se zlonamjerni veselili njegovoj opsjednutosti.

 

        “Ne usne”, govoraše čovjek-dijete, “nego smiješak”.

 

        “Oh”! odustajali su oni dobronamjerni, dok su zlonamjerni klicali:

 

        “Baš tako – smiješak”!

 

        Taj je dječak postao slavan čovjek. Slavan po mnogim svojim riječima i djelima. Po načinu kako je postupao s vlastitom nesrećom. S nesrećama bližnjih i onih najdaljih. Nije bio ni pjesnik, ni političar; bio je čovjek mira i slobode, i na njegovu se riječ u pomračenu svijetu gdjegdje pljuvalo, a gdjegdje se ona pobožno pila. On se uvijek i svima smiješio. Smiješio se i u snu, onima koje je sanjao.

 

        Jednoga svečarskoga dana, u gradu Splitu, uručiše mu na dar jedan mali kip – portret njegove glave u glini. Sasvim običan. Tjelesnim izgledom vrlo vjeran.

 

        Čovjek uze u ruke kip svoje glave i zgleda se s njim, kao da sebe prvi puta vidi. Onda se nasmiješi onim svojim dječjim smiješkom – smiješkom čuđenja i razdraganosti. Kip se također smiješio. S glinenih se usana otkidahu nježni titraji radosti – možda zbog susreta, možda ni zbog čega.

 

        Čovjek se ogleda po svečanoj dvorani. Sva su se lica, pa i ona nenazočna, smiješila istim smiješkom. Lica po ulicama. Lica s onu stranu obzora. Zapravo, smiješak se jedini vidio. Tijela, lica, i stvari bijahu tek maglena cvjetna pozadina velikomu leptiru smiješka.

 

        Onda čovjek poljubi lepršanje na usnama glinenoga kipa.

 

        I ne reče ni “ah”, ni “oh” – tek se nasmiješi.

 

        On - taj čovjek, taj smiješak.     

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)