77. ADRESA ČAROLIJE

 

        Život po život, jedan se čovjek selio iz uskih, krivudavih, prašnih ulica, gdje je čađila neimaština; život po život bježao je put glavnih ulica, gdje je sjaja bilo u izobilju.

Nije znao da će jednoga dana poželjeti tu usku, zabitnu uličicu iz tisuću i jedne noći, jer tamo negdje čeka na nj njegov udah opijuma.

Ali najprije se morao odseliti da bi to doznao. 

 

Iz života u život rađao se sve bliže središtu grada. Svaki puta rodio bi se u obitelji koja je bila nešto imućnija od prijašnje, u četvrti nešto uglednijoj od prijašnje. Svaki puta polazio je skuplje škole, nosio bolja odijela, imao više novaca i znanaca.

No svaki puta zatekao bi sebe s istom željom: za nečim što živi izvan njegova kruga i dosega. Trudio se dosegnuti to nedosegnuto nešto, i svaki puta popeo bi se za prečku na društvenoj ljestvici. Poslije mnogih i mnogih života, rodio se kao sin kralja.

Kao kraljević, nije, naravno znao, da je počeo kao sin prosjaka. Niti da se korak po korak uspinjao do kraljevske maternice. Princu je ta izuzetnost i povlastica bila nešto obično. Tako da je opet žudio za nečim izvan običnoga, za nečim što vodi dalje – kuda dalje, nije znao.

Sin dvorskoga vrtlara bio je njegove dobi. Dva su se dječaka katkada igrali u vrtu, pod nadzorom sedam odgojiteljica i devet stražara. Vrtlar i njegova obitelj stanovali su u jednoj od zapuštenih ulica, u jednoj od ubogih četvrti. Kraljevski vrt bio je najveći životni uspon staroga vrtlara. O većemu nije sanjao. No njegov sin, vršnjak kraljevića, sanjario je o svojemu putu iz čađavoga predgrađa u predjele sjaja i slave.

“Bi li dao svoje kraljevstvo za gutljaj vode kad si žedan”? pitao je svojega kraljevskog druga.

“Bih”, odgovorio je kraljev sin. “Ih, kao da je kraljevstvo nešto bez čega se ne može...”

Jednoga dana vrtlarev sin povjeri kraljeviću da postoji čarobni kamen mudraca, i da se taj kamen nalazi negdje u predgrađu prijestolnice, u nekoj od najzapuštenijih ulica, u najzabitnijemu dućanu, baš tamo...

“Zašto baš tamo”? pitao je kraljević.

“Ratna varka”, tajanstveno će drugi dječak.

“Aha”.

Te noći mladi kraljević nije mogao usnuti. Strašno je, svim srcem poželio to čarobno nešto. Do jutra je izbrojio sedamdeset i devet sovinih hukova. Jedva je doručkovao. Jedva je preživio poduku iz lijepoga vladanja. Poduku iz mačevanja. Poduku iz glazbe. Poduku iz gramatike. I onda je sjurio niza stepenice u vrt. Ali sudruga mu nije nigdje bilo. Ni staroga vrtlara. Toga jutra kraljica ga je otpustila, jer joj je jedna od odgojiteljica prišapnula da vrtlarev sin vrši nepoželjan utjecaj na kraljevića.

Kraljev je sin bio nesretan, ali to nitko nije vidio. Čeznuo je za druženjem sa svojim maštovitim suigračem; a još je više čeznuo za čarobnim kamenom. Kad je jednom upitao roditelje gdje je predgrađe, i bi li se moglo tamo poći, oni su se zgroznuli. Kraj svih igračaka, ljuljačaka, zabavljačkih i zvjezdoznalačkih naprava, i uza sav pažljivo skrojen odgojni postupak, kraljević je ispoljio takvu nekraljevsku želju!

 

Dan po dan, godina po godinu, i kraljević je odrastao. U to su vrijeme u kraljevstvu izbili nemiri. Jedna se pokrajina pobunila, otcijepila. Vođa pobune proglasio se kraljem toga odmetnoga dijela. Na čelu vojske, kraljević, slika i prilika hrabroga ratnika, krenuo je u pustolovinu da vrati prevratno.

Ali pohod nije bio samo ratnička slava. Pohod je bio i tužna pohara. Za tragom vojske ostajao je čemer i pomor. Na sve su strane prosukljali bjesovi, i silna se krv prolila, prije nego što su pobunjenici bili poraženi. Njihova vođu izdao je netko od njegovih, te su ga kraljevićevi vojnici uhvatili u bijegu, i predveli pred kraljevića. Kad se kraljević našao okom u oko s vođom pobune, dah mu je stao.

“Zar si to ti”?!

“Da, ja”, prkosno je odgovorio zarobljenik.

Kraljević se osjeti očajnim, nemoćnim donijeti odluku o smaknuću. Okrenuo se i otišao bez riječi. Cijelu je noć probdio. Izbrojio je devedest i devet sovinih hukova. Tek što se zabijelilo, ustao je, i sam otišao u posjet neprijatelju.

Ovoga su bili vezali u zgužvu – desnim laktom za lijevo koljeno, i lijevim za desno. K tomu, napojili su ga octom i ostavili u rupi punoj izmeta. Kraljević mu priđe, i bez riječi mu odriješi ruke i noge, a onda sam zagazi u rupu,  iznese odatle polumrtvoga zatočenika, i položi ga na prostirku. Sve što je taj mogao, bio je suhi šapat:

“Vode”...

Kraljević mu pruži vrč s vodom.

“Jednom si me pitao bih li dao kraljevstvo za gutljaj vode”, progovori. “Zauvijek sam zapamtio tvoje pitanje i svoj odgovor. Rekao sam: “Kao da je kraljevstvo nešto bez čega se ne može...” I danas tako mislim. I jer neizmjerno volim druga iz djetinjstva, ja tebi darujem  život”.

“Život ne daruješ ti, nego Bog”, prošapće umirući.

“Dobro, onda ti ga ne oduzimam”.

“Dok sam ležao noćas u rupi, zavjetovao sam se da ću dati život za gutljaj vode. A evo, popio sam pun vrč! Prijatelju, hvala ti za to. Ali ja držim riječ:  umirem”.

Kraljević se, zdvojan, baci na koljena pokraj vrtlareva sina.

“Molim te, ne umri! Kraljevstvo bih dao, rekao sam, za gutljaj vode! A ti si meni bio taj gutljaj! Pričao si mi o čarobnomu kamenu, tamo u čađavoj ulici... Ostani sa mnom, budi opet moj drug, pričat ćemo iste priče”!

Oči nesuđenoga kralja gasile su se iskra po iskru. Uspio je  iskrkljati riječ po isprekidanu riječ:

“Ne vraćaj se u ulicu... iz koje si i sam došao... Tamo nema čarolije... Kao što je nema ni u kraljevu dvoru... 

“Pa gdje je ima”? zavapi kraljević, spreman dati kraljevstvo za istinitu riječ. “Gdje da ju tražim”?

 “Ima je... ali to moraš sam... sam... Ja sada odlazim s njom... s njom... ja...”

Oči umirućega se ustakliše, i ostadoše tako uprte pogledom u lice druga iz djetinjstva. Ostadoše kao dva okna sa zaustavljenom slikom na staklima.

Kraljević je ustao, po vojnički pozdravio mrtvo tijelo, i naredio da se ono ukopa sa svim počastima kakve idu vojvodu i plemića.

A onda je odjahao put krune s tvrdom odlukom: dosta traženja.

“Sve je pretraženo, osim jednoga jedinog skrovišta: samoga traženja. Pa da vidimo...” reče kraljević, sada kralj.

 

 

 Bog se sakrio u ljudsko srce, kažu.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.  (još neobjavljeno)