Sve u vezi s vama: ton vašeg glasa, položaj tijela, način kako ulazite u sobu, govori ljudima tko ste i kako želite da prema vama postupaju. Dakle, iz svoga imagea morate izbaciti sve iole privlačne aspekte koji bi mogli ljude ohrabriti da vas prihvate. Općenito rečeno, trudite se biti svadljivi, dosadni, sumnjičavi, nestrpljivi, kritični, nervozni, i bezbojni – što više možete. Ne brinite odveć o dezodoranima i čistoj kosi. Zaboravljajte imena ljudi. Njegujte zlonamjernost. Durite se. Nikad ne činite ništa što predlaže i želi netko drugi. Uzimajte sebe vrlo ozbiljno. Stanite pred veliko zrcalo. Otromboljite se. Istegnite vrat prema naprijed i gledajte u križ. Ramena neka vam vise. Zamišljajte a ste kornjača i pokušavajte (bez uvlačenja vrata i opuštenih ramena) gurnuti glavu pod oklop. Takvo neka bude i vaše kretanje: muvajte se sumnjičavo oklijevajući. Naučite ulaziti u prostoriju kao da svakog trenutka očekujete šaku posred lica.
Ne(sretno)!
Mrkva je moja
Jedna stara žena dospjela je poslije svoje smrti pred Božji sud. Kopajući po registru, Sudac nije mogao pronaći ni jedno djelo milosrđa osim jedne mrkve koju je udijelila nekom prosjaku.
Ipak, moć jednog jedinog čina ljubavi bila je dovoljna da je pošalje u raj.
Mrkva je donesena na sud i uručena ženi. Kad ju je uzela, počela ju je dizati je uvis, kao da je vuče nevidljivi konac. U tom trenutku, neki sirotan okačio se za skut njene haljine, za njegovu nogu okačio se neko treći, i ubrzo se formirao čitav niz ljudi koji su se penjali ka raju, okačeni o mrkvu.
Žena nije osjećala nikakav teret, a pošto nije gledala na niže, nije ni primijetila što se događa.
Penjali su se sve više i više, dok nisu stigli do samih vrata raja. U tom trenutku, žena se okrenula da baci posljednji pogled ka Zemlji i ispod sebe ugledala čitav niz ljudi, okačenih o nju.
Kako je pobjesnjela!
Zaprijetila im je rukom i viknula: "Marš! Dalje od mene! Mrkva je moja!" Dok je tako mahala rukom, mrkva joj je ispala i ona se sunovratila sa čitavom svojom pratnjom.
Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: "Ovo je moje!"
Ipak, moć jednog jedinog čina ljubavi bila je dovoljna da je pošalje u raj.
Mrkva je donesena na sud i uručena ženi. Kad ju je uzela, počela ju je dizati je uvis, kao da je vuče nevidljivi konac. U tom trenutku, neki sirotan okačio se za skut njene haljine, za njegovu nogu okačio se neko treći, i ubrzo se formirao čitav niz ljudi koji su se penjali ka raju, okačeni o mrkvu.
Žena nije osjećala nikakav teret, a pošto nije gledala na niže, nije ni primijetila što se događa.
Penjali su se sve više i više, dok nisu stigli do samih vrata raja. U tom trenutku, žena se okrenula da baci posljednji pogled ka Zemlji i ispod sebe ugledala čitav niz ljudi, okačenih o nju.
Kako je pobjesnjela!
Zaprijetila im je rukom i viknula: "Marš! Dalje od mene! Mrkva je moja!" Dok je tako mahala rukom, mrkva joj je ispala i ona se sunovratila sa čitavom svojom pratnjom.
Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: "Ovo je moje!"
Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg.
Nije se predavao.
Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći.
Vjerovao je životu.
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet.
Divila se hrabrosti cvijeta.
Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota.
Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga.
Ni sebi.
Cvijet je postajao sve ljepši,
a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega.
Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe.
A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši.
Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa.
Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi.
Uzalud rukama grijala njegove latice.
Uzalud suzama molila život da prostruji
smrznutim tijelom cvijeta.
Cvijet je umro zaleđen i sam.
Kažu da se u predvečerje toga dana
samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku
odnijelo smrznuti cvijet na nebo.
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom,
mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet.
Bez mirisa.
Cvjeta samo kad pada snijeg
a niz lice mu teku suze koje lede i bole…
Nije se predavao.
Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći.
Vjerovao je životu.
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet.
Divila se hrabrosti cvijeta.
Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota.
Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga.
Ni sebi.
Cvijet je postajao sve ljepši,
a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega.
Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe.
A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši.
Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa.
Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi.
Uzalud rukama grijala njegove latice.
Uzalud suzama molila život da prostruji
smrznutim tijelom cvijeta.
Cvijet je umro zaleđen i sam.
Kažu da se u predvečerje toga dana
samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku
odnijelo smrznuti cvijet na nebo.
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom,
mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet.
Bez mirisa.
Cvjeta samo kad pada snijeg
a niz lice mu teku suze koje lede i bole…
Usudite se!
Odluči neki car, zbog nekakvog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče: U nedoumici sam i zanima me tko je od vas u stanju to riješiti. Odvede ih potom do jednih ogromnih vrata; toliko velika vrata još nitko nije bio vidio. Ovo su najveća i najteža vrata u mojem carstvu, objasni car. Može li ih koji od vas otvoriti? Neki stanu samo izdaleka odmahivati glavom. Drugi, koje smatrahu mudracima, zagledati vrata izbliza, no onda ipak priznali kako ih ne mogu otvoriti. Ne karaju se svi slože kako je zadatak pretežak i da ga ne mogu riješiti.
Tada jedan dvorjanin, ipak, priđe vratima: zagledavao ih, opipavao, gurao, nastojao pomaknuti… Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i gle – vrata se otvore! Bila su odškrinuta, ne i zaključana, i nije bilo potrebno ništa drugo do samopouzdanja da se to utvrdi i da se prema tome postupi.
Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.
Usudite se i vi! Mnoga su vrata odškrinuta.
Tada jedan dvorjanin, ipak, priđe vratima: zagledavao ih, opipavao, gurao, nastojao pomaknuti… Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i gle – vrata se otvore! Bila su odškrinuta, ne i zaključana, i nije bilo potrebno ništa drugo do samopouzdanja da se to utvrdi i da se prema tome postupi.
Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.
Usudite se i vi! Mnoga su vrata odškrinuta.
Blago u kuhinji
Hasidska priča:
Jedne noći rabinu Izaku bi u snu rečeno neka otputuje u daleki Prag i tamo iskopa skriveno blago koje se nalazi ispod mosta što vodi u kraljevu palaču. San nije smatrao ozbiljnim, no kad je o tome sanjao četiri ili pet puta, odluči poći u potragu za blagom.
Kad je došao do mosta, na svoju nepriliku, otkrio je da most i danju i noću dobro čuvaju vojnici. Jedino što je mogao bilo je da izdaleka gleda most. Budući da je tamo dolazio svako jutro, jednog dana kapetan straže dođe do njega da otkrije zašto dolazi. Rabin Izak, iako zbunjen da nekome drugome kaže svoj san, sve ispriča kapetanu, jer je volio dobru narav tog kršćanina. Kapetan se grohotom smijao a potom reče: "Bože dragi! Ti si rabin i držiš da je san ozbiljan? Da sam i ja toliko lud da se ravnam po svojim snovima, danas bih bio negdje na putovanju kroz Poljsku. Da ti kažem san koji sam sanjao prošle noći, a koji se često vraća: glas mi govori da idem u Krakov i da kopam u potrazi za blagom u kutu kuhinje nekog Izaka, sina Ezekijelova! Ne bi li bilo nešto najluđe na svijetu u Krakovu tražiti čovjeka imenom Izak i drugog koji se zove Ezekijel, jer pola muškog svijeta tamo vjerojatno ima jedno ili drugo ime?"
Rabin je bio preneražen. Zahvalio je kapetanu za njegov savjet, žurno otišao kući, kopao je u kutu svoje kuhinje i našao blago od kojega je mogao udobno živjeti do dana svoje smrti.
Duhovno traganje je putovanje bez udaljenosti. Vi putujete od mjesta gdje se sada nalazite na mjesto na kojem ste oduvijek bili. Od neznanja do saznanja, jer ono što radite jest da prvi put vidite što ste oduvijek promatrali.
Tko je ikada čuo o putu koji te vodi k tebi samome ili da te preobražava u ono što si oduvijek bio? Duhovnost je, na kraju krajeva, samo način da postaneš u biti ono što jesi.
Jedne noći rabinu Izaku bi u snu rečeno neka otputuje u daleki Prag i tamo iskopa skriveno blago koje se nalazi ispod mosta što vodi u kraljevu palaču. San nije smatrao ozbiljnim, no kad je o tome sanjao četiri ili pet puta, odluči poći u potragu za blagom.
Kad je došao do mosta, na svoju nepriliku, otkrio je da most i danju i noću dobro čuvaju vojnici. Jedino što je mogao bilo je da izdaleka gleda most. Budući da je tamo dolazio svako jutro, jednog dana kapetan straže dođe do njega da otkrije zašto dolazi. Rabin Izak, iako zbunjen da nekome drugome kaže svoj san, sve ispriča kapetanu, jer je volio dobru narav tog kršćanina. Kapetan se grohotom smijao a potom reče: "Bože dragi! Ti si rabin i držiš da je san ozbiljan? Da sam i ja toliko lud da se ravnam po svojim snovima, danas bih bio negdje na putovanju kroz Poljsku. Da ti kažem san koji sam sanjao prošle noći, a koji se često vraća: glas mi govori da idem u Krakov i da kopam u potrazi za blagom u kutu kuhinje nekog Izaka, sina Ezekijelova! Ne bi li bilo nešto najluđe na svijetu u Krakovu tražiti čovjeka imenom Izak i drugog koji se zove Ezekijel, jer pola muškog svijeta tamo vjerojatno ima jedno ili drugo ime?"
Rabin je bio preneražen. Zahvalio je kapetanu za njegov savjet, žurno otišao kući, kopao je u kutu svoje kuhinje i našao blago od kojega je mogao udobno živjeti do dana svoje smrti.
Duhovno traganje je putovanje bez udaljenosti. Vi putujete od mjesta gdje se sada nalazite na mjesto na kojem ste oduvijek bili. Od neznanja do saznanja, jer ono što radite jest da prvi put vidite što ste oduvijek promatrali.
Tko je ikada čuo o putu koji te vodi k tebi samome ili da te preobražava u ono što si oduvijek bio? Duhovnost je, na kraju krajeva, samo način da postaneš u biti ono što jesi.
Problem zla u svijetu
Neki je dječak hodao uz obalu rijeke i ugledao krokodila zapletenog u mreži. Krokodil mu reče: Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci. Dječak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju? I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo? Krokodil reče: Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života.
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš? Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. Vidiš? - reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. Magarče! - reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakva divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.
Vidiš? - reče krokodil - Idemo! Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sjedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo - reče kunić - Morat ćemo to raspraviti. Dobro - reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi također trebao sudjelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa. U redu - reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Bježi! I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotano u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolcima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga. Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života.
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš? Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. Vidiš? - reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. Magarče! - reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakva divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.
Vidiš? - reče krokodil - Idemo! Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sjedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo - reče kunić - Morat ćemo to raspraviti. Dobro - reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi također trebao sudjelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa. U redu - reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Bježi! I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotano u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolcima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga. Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života.
http://www.mojesutra.net
bglavac
edin.kecanovic
