Sjećam se s kolikim sam žarom prije 15-ak godina tražila njegove divne ljubavne stihove «Gitanđali – pjesme darovnice» za koje je nagrađen Nobelovom nagradom 1913. godine.

Zvala sam sve prijatelje i poznanike, a napokon ju je moja sestra pronašla preko svojih prijatelja u antikvarijatu u Novom Sadu ili Beogradu.

 

Mislila sam da je posljednje hrvatsko izdanje tiskano sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad ono nakladnička kuća «Paralele» iz Splita u posljednje tri godine ima šest objavljenih naslova! Mojem oduševljenju nije bilo kraja!

 

Ovo je jedna od pjesama iz zbirke «Ljubavnikov dar».

 

A sada ću zašutjeti i pustiti njega neka govori...

 

 

 

LJUBAVI, stupi na stazu mojega vrta.

 

Prošeći uz gorljive cvjetove što se tiskaju pred pogledom tvojim. Ostavi ih iza sebe pokatkad zastavši zbog neke slučajne sreće koja, odmah zgasnuvši, poput nenadanog čuda zalaza zablista.

 

Jer ljubavni je dar stidljiv, nikad imena svojega ne zbori, leprša skriven sjenkom, širi groznicu sreće prašnjavim putom. Prestigni ga ili ga zauvijek izgubi. Ali dar koji se može dosegnuti samo je krhki cvijet, ili svjetiljka treperava plamena.