Ponekad se razumijemo bez riječi
kao da nas je božanska ruka dotakla
možda nam se to srce liječi
i sjena se na trenutak od nas makla
Ponekad nam se spoje duše u tišini
ni ne znajući da ćemo se sresti
nađemo se na plavoj uzvisini
ruka samoće misli nam zna splesti
Prijatelji kojima su isprepleli se prsti
u kojima čežnje istom vatrom gore
ojačamo, postanemo jaki, čvrsti
pobjegnu u strahu od nas noćne more
Ponekad se razumijemo bez riječi
nijemi, bez glasa, bez slova
Ko može da nas spriječi
da zajedno krenemo u svitanja nova?
bglavac
edin.kecanovic
