U gradu sjećanja lete leptiri sjete

tu sva sjećanja naša žive

simfonija se vječnosti sluša

u tom gradu zaboravljenih sjećanja

i tvoja lebdi duša

Susreću se dragih sjene

i rukom ti pozdrave mašu

tu zatekoh i sebe

kako ispijam rumenog vina čašu

U gradu sjećanja bijeli stoje dvori

prekriveni slojevima magle

mostovi u nepoznato vode

tuge te neke takle

 

U gradu sjećanja pronađoh cestu

koja me ka djetinjstvu vodi

tamo sad stojim na mjestu

nadajuć se slobodi

zarobljena i ovita sjećanjima

kao plaštem samoće

maslačci u nebo lete

i teku neke mirne vode

U gradu sjećanja

srećemo se stalno

mi putnici

u prošlost odneseni

u daljine gledamo

bolnog pogleda

sanjivi, zaneseni

jer grad taj

uvijek se pronađe

iza neke velike planine

tu nam srce odmor na tren nađe

i bijele nas pronađu tišine