Još iz daljine sam osjetila poznati nemir. Kroz mene se provukla tajanstvena toplina i dok je pogled padao na nečiju siluetu, znala sam da si to ti. U davnim danima označio si moju mladost, ostavio trajni žig svojih otisaka na mom tijelu. Usmjerio si i moju sudbinu drugim skrovitim stazama gdje duša luta i traži u tom vremenu zlatnu knjigu iz koje će pročitati svoj kraj. Dok se udisaj prelamao poput razbijenog stakla, progovorili smo neke demonske riječi. Kao i uvijek, tko nas je slušao – nije nas razumio. Pokušao si mi predočiti svoje postojanje u tom trenu. Samo sam gledala. Osnovne stanice tvog tijela su se raspšile i nisam vijedjela ništa. Grobnica. Taj trenutak – grobnica. Led je pokrio naše vrijeme, ali led je zaledio i poglede. Tvoj plavi pogled – led. Moj zeleni pogled – tamni led gdje se još uvijek zrcališ ti, zaleđen u konture po kojima sam te prepoznavala. Iz te gramatike sam pokušavala izvući poznate riječi, vibracije, tonove, pokrete. Samo sam te osjetila. Duboko u duši – osjetila sam besane noći, osjetila sam davnu vatru što me i sada grije svojom hladnom toplinom. I dok je vani kiša prostirala sivu koprenu nad mojim gradom, ja i ti smo bili sami. U tom trenu – posljednja selekcija mog srca se znakovito raspadala, a svima nerazumljivo – naše tajno raskrižje – ostalo je i dalje sa svojim križem. Kao onda, kad si u 1 sekundi prekinuo ljubav dugu 11 godina... napustio je... demonski...Kad demon napušta, on napušta sa osmijehom na licu.... Zato, dušo, objelodani sve nesporazume i konačno me pusti da iz tog ukletog stanja konačno iz zlatne knjige života pročitam svoju sudbinu.