Do jučer još

učinio mi se bezizlaznim

život moj, prepun samoće i tuge.

Suze bijahu moj jedini prijatelj

koje u svakom trenu koračaju

uporedo sa mnom.

 

Slijevaju se niz lice,

ja ih ljubomorno skrivam,

čuvam samo za sebe.

Ponekad samo ih podijelim

sa čašom dobre travarice.

 

Nikome ne dam

da pronikne u moj pogled

u njemu samo stanuje tuga.

Trebalo bi zapaliti svijeću

da se iza tame i tuge nazre

djelić vjere, ufanja u sreću.

 

A onda si došao Ti i rekao;

"Ne gubi nadu,

vjeruj,

idi naprijed,

bori se za svoja prava"!

 

Krenuh dalje

putem na kojem bijaše zid

nepremostiv,

visok gotovo do neba.

Dalje me vodio Tvoj glas:

"Idi naprijed, ti to možeš"!

Nađoh svjetlost, primih Tebe za ruku

i shvatih,

da si Ti sve što mi treba!