I JA TAD RAZBIH LUTNJU SVOJU

Vijenac od kruškina cvijeta
položih pod prozor krasotice,
jedne mjesečinaste travanjske noći..
Pjevah joj pjesmu o velikoj čežnji
iste te noći uz pratnju lutnje
- a tihim glasom – pred njenom kućom..

A sutradan je moja ljepotica
u njedrima nosila crveni krin,
što raste u vrtu susjeda njena…
Tad pobjegoh ja kući svojoj
i sakrih se i plakah dugo.
Zašto me tako ražalosti?
I otad kunem kirinov cvijet,
Po noći nemam sna ni mira.
I ja tad razbih lutnju svoju…
(Ma-Huang-Chong)

SAM

Na tamnoplavom nebu mjesec stoji.
Ugasio sam svoju svjetiljku;
a moje srce more teške misli.
Ja plačem, plačem; moje jadne suze
niz obraz teku, žalosne i gorke,
jer čežnja moja velika te ne stiže,
jer pojmit nećeš nikada
sav bol moj, kada tebe nema uza me.

(Veng-Seng-Ju) 

Sva bića nose na leđima sjenku,
i u rukama sunce;
Spajajući dah svjetlosti i sjenke,
ravnoteža se uspostavlja u svijetu.

(Lao-Tzu)

Otkako sam u
snu vidjela čovjeka
kojeg ljubim,
od tada sam počela
voljeti svoje snove.

(Ono no Komachi)

Neobično pitanje

Svi oblaci čine mi se danas
 kao valovi.
Otisnut ću se na pučinu
da upitam ribare:
"recite mi gdje se more nalazi?"

(Ki No Curajuki, 871-945.)

Hladan je sjeverac

Gusto pada snijeg

Ako si dobra i ako me voliš

Uzmi moju ruku, skupa ćemo poći.

Ti si čedna, ti si spora,

Ah, al žuriti se mora ...

(Li Taj Po)