Lice koje i nije lice

godina bezbroj staro

lice nedokučivo,

kao kamen opipljivo

i kao dah neuhvatljivo.

Na tom licu drevnom

ljubav i mržnja

ostaviše svoje otiske

Očiju pogleda zagonetnog

O, lice, to jedno.

U radost, tugu i užas razdvojeno;

Parališuća strava,

pa ipak

primamljiva za oko,

groteska zavodi

pogled čedan,

čuj huk,

što nadjačava svaki zvuk-

i otuda tišina,

ništa,

samo bezdanskog grla

dopire bajanje:

Tugo, proročište bola,

tvoj veo skriva

grimasu umirućeg boga;

O, još kako,

Ja sam lice Tragedije.

Radosti, ko dragulj, kako skrivena si

Nalik na ljubav ti si

od kada je svijeta i vijeka,

Svi za tobom čeznu

i ruke k tebi pružaju,

O, koliko je nas

koji drhtali smo

"Radosti, ne nađosmo te nigdje:"

Jer jer u igri ljubavi

ko u spletu najviše radosti

zaboravismo da predamo svoja srca

u potpunosti

na pogrešnim mjestima tražismo te.

O ljubavi, o ljubavi-o radosti!

I na kraju ništa!!!

Ostasmo prevareni

volje posustale u postelji budoara

plitkih čežnji,

pa ipak, još od prvog jutra

tražimo te u času Sutona.

O, još kako,

Ja sam lice Komedije-

Užas...

Dželat odvlači dušu u tamnicu,

Stravična svita iz ponora ustaje tamnog,

čuju se krici,

ljudskih kostiju svirala,

bijesno cerekanje

dok pakao za paklom

urla svoja imena.

Smrt tapka ka odredištu svom

nečujno strah brusi oštricu njene kose.

Život, skamenjen, kotrtlja se

pod nogama Diva Vremena

Zla kob sudbine, nigdje utjehe.

Bez ljubavi, bez volje-

Ako vjeruješ da je na križu

razapeo tvoje srce

predaja užasu raspadanja

na pomolu je.

O, još kako,

Ja sam lice PANIKE I STRAHA

da bi pustila

samu sebe kroz sebe

u drugu percepciju.

                        (SHIMON- ) iz časopisa "Digitaria"