I dok je dan polako odvlačio noć u svilenu tamu svemira, u piktogramu lutanja mojih misli zadržala sam se na tijeku vremena... zadržala sam pogled na tvojim sklopljenim očima.... disao si mirno... na tvom licu se ogleda čitav svijet mojih želja... u igri kišnih kapi i ove tišine što se proteže prema prozoru, zlatni prah života spava na tvojim trepavicama... najljepše doba dana je kad otvaraš prekrasne plave oči i pozdravljaš život...u zrcalu promatram konture lica, iz sebe lomim komad leda i pišem neki stih ... samo za tebe... već sam dobila odgovore na tisuće pitanja. Iz labirinta šumovitih glasnika duše dobila sam jasan odgovor: «postoji samo jedno putovanje – odlazak u svoju unutrašnjost»... (kako lijepo reče Karl M. Rilke) i uvijek putujem tim labirintom podzemnih hodnika, istražujem čudne reljefe na zidovima, šetam stazama vlažnim i mekim od sjevernog neba... Dok ti mirno spavaš, moj labirint se sve više proteže u svilenu tamu svemira... na oltaru noći polažem delikatnu ranjivost, u pijesak stavljam zlatni prah života i čitam tvoj otisak na mojoj duši... pred tim žigom postojanja umotala sam se u bijelu koprenu što mi je noćas opet došla u san... bijelo...nečija duša će opet na svoj put... davno zacrtan i mapiran... I dok sam na oltaru noći polagala svoj san, moj San je još mirno spavao... dah presjekao titraj srca, a ovo prekrasno olujno jutro me dozvalo i odvelo ... da ti se opet vratim.