***
Kao avet
Na izmaku dana, kiša tiho sipi
miriše noć vlažnim kapljicama.
Stara smokva pod prozorom
savija grane u naletu vjetra
kao avet,
nestvarno tuče staklo grančicama.
Odjekuje u meni svaki udarac
kao jeka tvoga glasa, umilna i snažna.
Riječima što nikada izgovorene neće biti
što duša ih sama vidi i osjeća
kao avet,
nestvarna i lažna.
Na izmaku dana, uz prozor pun kišni kapi
rasipam misli po vodenom plaštu
razvlačim ih, utapam i spašavam.
Sebi ih sama darujem i uz kajanje odbacujem
kao avet,
nestvarna i blijeda, mislima punim maštu.
Auroraisa
bglavac
irida
