Dok moja duša

 na obali oceana vječnoga

 ljubavlju svojom

doziva tvoje ime,

 i čeka tvoje sve

ti na dnu

snom ljubiš ptice morske

koje iz tvojih ruku

ne žele pobjeći

i zaboravljaju da nebo iznad njih postoji

jer ga ti 

u svojim očima čuvaš...

Ja ne znam,

kako da te probudim

kako da do dna tvoga sna zaronim

i usne tvoje nježne

poput lahora dotaknem...

Da postanem val

koji će te prekriti

i sjećanjem zagrliti?

O, kad bi samo osjetila

dušo moja,

kad smo bili jedno,

tako nerazdvojivo jedno

u smiraju zvjezdanom,

bez ičega osim ljubavi

i nas..

Kad bih ti mogla ponovo dati

to srce,

maleno, toplo srce

koje ni u jednim grudima ne može kucati

osim u tvojim..

U plavom beskraju života

ti me gledaš kroz krv i tijelo

i razdvajaš nas

na tugu

i radost

na žudnju

i čekanje,

na ispunjenje

i konačnost,

a sve to

nismo mi...

Probudi se,

jer ja sam umorna od čekanja

i san bi me mogao pobijediti

i prevariti..

Kako ću onda

tvoj zagrljaj dočekati

i s tobom

kući, 

u oganj svjetlosti

se vratiti?