Hoće li se naše duše

konačno zagrliti, u purpurnoj

dimenziji svitanja,gdje oblaci

 postaju postelja, nebeskog

  našeg sanjanog susreta?

  O, da znaš, o da samo znaš

  koliko boli satkana čežnja

  koja je eone ispirala

  suzama, i postajala rijeka

  uz koju sam šetala

  dozivajući bezglasno

  tvoje ime..

  Tvoja duša,

   zaigrano je negdje

   zaboravljeno sanjala

   samo nagovještaj, samo

   obris tuge urezan

   u moj lik..

   Tu sam,

   i konačno gledam

   tvoje oči duboke,

   koje grle zjenice moje

   vlažne, ne gledajući me...

   Samo osjećaš da sam tu..

   Prekorači rijeku

   mojih suza

   i zagrli me..

   Prepoznaj do kraja

   čežnju moju

   i vrati mi radost

   koja samo u tvojim

  očima

   sja za mene...