DUHOVNI POGLED ( II )

Klanjati se treba živom,
a mrtve ostaviti da traju sa mirom,
zašto sam se ja klanjao
ženi toj tamnoj
i svjetini okrutnoj
niti sam sada ne znadem,
ali na tren nešto mi skrenu mis'o,
oči njene duboke od crnine
ne mogaše skriti ono drugo,
njenu patnju iz koje sam trg'o
svu tajnu ovoga svijeta
i moje biće pokleknu od težine,
lanci teški i okovi od željeza,
da sva naša istina
mukom zoriti treba,
tvoje oči - tvoja slava
samodovoljan unutrašnji život,
granica između tijela i svijeta
početak i kraj života
koji su međusobno neraskidivo povezani,
njene oči i njeni sni
dva crna oblaka koje sam anđeo ljubi
ili možda neko unutrašnje osjećanje,
molitva i čežnja
neko malo, majušno biće
koje pored surovosti
i sirovosti vremena
ima jedno prirodno duboko srce,
kozmičko srce u kojem se nahode
svi znakovi zodijaka
povezano sa Suncem i zvijezdama,
sobom sav svijet ispunjava
stopljeno sa planinama
rijekama, morima, otocima, kontinentima
i ugledah onda svijetlo vrelo
bijah uveden u središte tajanstvene prirode
i u svjetlost božanske biti,
draga, kažem ti to sada,
sve su forme duševnosti
zapravo naša borba,
a sadržaj te borbe je
najdublja ljubavi ideja,
jedna duševnost duboka
koja opći s onim najskrivenijim
i u njemu vježba
svoju moć i svoju snagu,
zato poslušaj:
ti moraš ovdje podignuti
svoj duhovni pogled
i promatrati kako cjelokupna priroda
sa svim silama koje u njoj postoje,
uz to kako prostranstvo,
dubina, visina, nebo, Zemlja
i sve što se nalazi u njima
i iznad neba,
da promatraš, velim,
kako sve to jest Božje tijelo
i sile zvijezda jesu
žile kucavice u prirodnom tijelu Boga
u svome svijetu,
rekoh joj tiho kao iz knjige,
a to je jezik bića koje plače
i sram me i užas spopade,
plačuć' Bog je u mene prst upir'o
od boli ja sam ljubav snio
svoje suze krvavim dlanovima bris'o.