Crne zjenice prema zvjezdanom tamnome nebu gledaju bez nekadašnjega sjaja i iskre. Zaleđen je smiješak na porculanskom razbijenom licu, a obrazi nekada rumeni sada kao lanjski snijeg sjaje na sivoj mjesečini. Širom otvorena usta, zamrljana tamnom skorenom krvlju, dopuštaju crnome gušteru da napusti pokidanu čahuru.

Sretan je, na hladnome crnome asfaltu, ocrtan bijelom kredom, okružen plavim i bijelim utvarama koje titraju na šarenom svjetlu.

Nitko njegove misli nije znao, niti njegove pjesme ni crteže nije poznavao, misli tužno crni gušter, u mračnoj daljini gledajući u pokidane konce oko rasturenoga tijela. Razočarano se okreće prema zboru dubokih ženskih smrtnih glasova i odlazi u nečiji drugi mrak i san.

Ostati će samo kao zapaljena filmska traka na tome tragičnom mjestu, zvuk lomljenja kostiju, miris baruta u nosnicama i osjećaj izlaza.

Svi smo umrli jednom, a demon će drugome konce oko vrata vezati.