Ne obazirem se na polu raspadnute viseće leševe dok tumaram popločenim tamnim putom bez ikakvoga vidljivoga kraja. Jezivim šapatom me dozivahu da im priđem bliže dok me krhkim mrtvačkim prstima grebu po mekom licu. Što se više približavam početku kraja, njihov broj naglo raste dok se pojavljuju iz sive izmaglice, a zvuk pucanja kostiju sve je glasniji oko mene. Probijam se kroz te stvorove, kao što se probijam kroz stvarnost. I sada napokon stojim na rubu početka kraja, na rubu skliske krvave litice iznad beskrajnoga mora. Ne vidim put koji vodi do goruće barke, ali nekako moram sići, te koračam naprijed u tu crnu pustoš iz koje se naziru samo vatra i osjeća na jeziku okus soli. Nekako, nije me briga, što dokazuje moj zaleđeni u vremenu izraz lica cijelo ovo vrijeme, čak i sada, kada padam u nepoznato, vlažno i pakleno vruče. To bitno nije, kada će suza koja se sada rađa u mojoj svijesti izranjajući u mome oku možda ugasiti plamen koji obuhvaća barku. I tada, dali će mi put u beskrajnost biti imalo lakši, to pitam se. Opet, vrijedi li moja suza nešto u ovome svijetu bez nade, i hoće li samo rasplamsati taj plamen ? Trebam li ju uopće pustiti da padne, da me napusti jednom zauvijek, ili ju trebam zaustaviti u padu kao i sebe da ostanemo na jednome mjestu beskraja početka kraja. Dok tako padam u tamu, topla suza se sklupčala na mome obrazu i vratila na mjesto gdje pripada, u prsni koš pa kroz slojeve mesa i gustu krv u srce, gdje me je zapekla. Moram li ju sačuvati za nešto sretnije ili pak gore, jer druge biti neće. Samo je tamo sigurna od vanjskog zla ,pogleda i izrugivanja. Ispod mojih izranjavanih grudi, rebara, u toploj a ponekad hladnoj pulsirajućoj unutrašnjosti. Preokupiran sobom zaboravljam gdje sam, ni primijetio nisam da udario sam o to crveno teško more, da polako nestajem gledajući u barku iznad sebe kako sablasno, nečujno i spokojno tone, ostavljajući za sobom goruće balončiće koji završavaju kao slatkasta para na površini. I pitam se, gdje je moj um.