U kući punoj mira
koji ne mogu narušit
ni sve kapi krvi
uzalud prolivene,
ni znoj
ni poderani glas
koji umire u ime istine ,
u kuci crnoj bez svijetlosti
u kojoj je noć
tik prije svitanja zlatne zore ,
stanuje Psihopat,
stihoklep,
kojem duša bijaše pred-ručni alat, glazbalo,
rasplesana opna koja titra
na predporodne stihove.

Usredotočen na ono
sto je donio sa sobom,
a ne na zavrzlamu svijeta
i ne imajuć snage
za nove potope,
noseći ružnu masku
da otisak ostavi
na cijelom horizontu
nad kojim nemilost vlada,
nadjenuvši si ime
paperja izazova,
odričuć se svijeta
pustinjak postaje
i okreće se ispunjenju
suglasja iz dubine.

I s nerazumijevanjem se susretne
sa svih strana bujice
krivih klanjanja
i krivljih uvida
pokretača okovlja
prijetnji
svi zajedno mu bijaše štetni.

Pa se prepusti ludilu u svijetu
ogledajuć se samo u slutnju
koja ga vodi
van iz pomutnji
natrag u svijet bez oblika
na mjesto iznad svih polova ,
izvan osobe,
izvan umjetnosti straha
i samoproždiruće slobode,
jer sliku koju gradiše ne nađe ovdje
na ovozemaljskoj pustopoljini sjene
pa ustrajuć u ludilu iz svijeta
vene…………………