Emocija žalosti ima dva bitna psihička obeležja: nezadovoljstvo i potištenost. Fiziološki i fiziognomijski somptomi žalosti: bledilo lica i cele kože, kao i malaksalost mišića, usled čega nastaju sporo i teško kretanje, spuštanje glave, pogrbljen stav, oronulost lica i opuštenost ruku, umorno pokretanje očiju, koje gube sjaj čim su bez suza, jer je rožnjača potamnela; otežano i prigušeno disanje; oslabljeni rad srca i poremećaj u radu krvotoka, što izaziva odsustvo apetita.

Žalost ima velik broj oblika i preliva. Ona je dugotrajan duševni bol, koji je najdublji kada je svež, kad "stenje duša", kad se čuje "vapaj srca", kad se "lome ruke" i "škrguće zubima". Vremenom bledi ostavljajući vidljive tragove.

Seta ili setno raspoloženje jeste slab stepen žalosti - ostatak i trag nekadanje žalosti.                 

Gorčina i jad su jači stepeni zaostale žalosti.

Tuga je ujednačena i stišana žalost, ali jaka, bez prebola i "ubistvena", jer od nje "prepukne" srce i čovek "presvisne" To biva zato što tuga ukoči i zaustavi rad vegetativnog živčanog sistema: ubije apetit, obustavi lučenje sokova za varenje, oslabi disanje, poremeti rad srca, oduzme volju za rad i kretanje, smanji i suzi psihički život.

Očajanje je najjači oblik tuge, kada se jedini izlaz iz bola vidi u skoroj smrti.