Primijetio sam, da stariji ljudi Ostrovičke vrijeme i događaje mjere i računaju od vremena velike poplave Zagreba iz 1964.. Tako se nešto dogodilo prije poplave, nešto se dogodilo poslije poplave ili se nešto dogodilo za vrijeme poplave. To je bio slučaj sa bakom Vukica. To je bila to stara žena od preko 80 godina koja je živjela u jednom malom sobičku izgrađenom uz samu glavnu kuću odakle je sa prozora ili dvorišta motrila što se događa u ulici.

Sličan je slučaj bio i sa djedom Kovač, ocem Darka Kovača koji je živio nekoliko kuća niže. On bi tako iznio stolicu ispred kuće pa bi gledao kako se djeca igraju, a ja bih onda koristio tu priliku da porazgovaram sa njim. Taj je čovjek poznavao na primjer kralja Karađorđevića, jer je u vrijeme prve Jugoslavije službovao kao ložač na kraljevskom parobrodu i imao je neobične zgode na tom brodu. Kod njega se vrijeme računalo od vremena velike poplave i nema nikakve sumnje, da je ta tragedija snažno bila usječena u kolektivnu memoriju starijih žitelja Trešnjevke.

 Doista je to bila Velika poplava Zagreba koja se dogodila negdje krajem listopada 1964. uzrokovana bujanjem rijeke Save i probijanjem savskih nasipa. Poplavom je bila zahvaćena trećina Zagreba i u njoj je smrtno stadalo negdje oko 20-tak ljudi, dok su mnogi bili ranjeni. Ta je poplava obuhvatila veliko područje Zagreba na kojem je živjelo gotovo 200.000 stanovnika, jer se vodostaj Save popeo preko 5 metara. Najviše su stradala naselja Trešnjevka, Trnje, Pešćenica i Novi Zagreb. Razlog tome bile su dugotrajne kiše u gornjem toku rijeke Save koje su prouzročile enorman porast vodostaja rijeke.

 U jutarnjim satima rijeka je probila iz korita i izlila se na dijelu užeg gradskog područja. U starom dijelu Zagreba za uzbunu su se oglasila zvona crkava, dok u ostatku grada nije bila oglašena nikakva uzbuna. Iako je stanovništvo grada bilo organizirano za brzo podizanje privremenih nasipa i spašavanje ljudi, voda je uspjela prodrijeti u trošne trnjanske i trešnjevačke kuće, ali i u tek izgrađene nebodere gdje su učinjene znatne štete. Posljednja zapreka bujici bile su vreće pijeska postavljene pokraj Studenstskog centra, dok su Savskom cestom umjesto tramvaja vozili čamci. Čitav južni dio Zagreba bio je prekriven vodom. Procjenjuje se da su ukupne štete te poplave iznosile 100 milijardi jugoslavenskih dinara ili skoro 9% nacionalnog dohotka u Hrvatskoj. Poslije poplave bilo je odlučeno, da se podignu trajni nasipi i uredi korito rijeke u onom dijelu u kojem rijeka protječe kroz grad uz brane od poplava i odteretnim kanalima.

Znači, nema nikakve sumnje, da je bilo riječi o katastrofalnom događaju pa onda nije čudno, da su ljudi mjerili vrijeme od tog događaja, ali su se posljedice poplave osjećale i u moje vrijeme, dakle, 20 godina kasnije, a to se najbolje vidjelo po fasadama starih i trošnih trešnjevačkih kuća. Posljedice su se osjećale i za vrijeme kišnih jesenjih dana u Zagrebu kada su kuće vonjale po velikoj vlazi i plijesni koja se nakupila po kutovima soba. Imali ste tada osjećaj, da je kuća cijela mokra baš od te poplave i da iz zidova još uvijek izbija vlaga i mokrina rijeke Save.

 U Ostrovičkoj ulici to je bilo posebno vidljivo u činjenici, da smo pitku vodu dobivali pumpama iz podzemnih tokova rijeke Save pa se stjecao utisak kako smo totalno okruženi vodom ili da plutamo na njoj. Zapravo, čitava Trešnjevka na neki način je na razini rijeke, a to se moglo vidjeti ukoliko biste Gagarinovim putem produžili preko Savske do Prisavlja, a to je nekada bilo Šetalište K. Marxa i onda do nasipa koji je bio u blizini i tu ste mogli vidjeti rijeku kako vijuga u svome koritu na istoj razini kao i okolna naselja. Ostovička je opet bila u malom ulegnuću pa se imao dojam, da smo netom iznad same površine vode.

 Taj je trajni nasip izgrađen kasnije dobrovoljnim radom zagrebačke omladine i on postoji do današnjega dana. Prije II Svjetskog rata i ranije to je bilo kupalište za Zagrepčane. Za vrijeme ove poplave iz '60.-tih godina voda je odnijela dio splavi i drvenih bazena na tom kupalištu. Sava je tada onečistila cijelu vodu pa je kupanje u njoj bilo zabranjeno, a kupalište je postalo samo sunčalište. Nakon te poplave i pokušaja da savsko kupalište opstane i da se grad zaštiti od razornog djelovanja rijeke, izgrađuje se taj nasip, a kupalište počinje propadati.

 Na nasipu je uređena šetnica, ali samo na sjevernoj stani rijeke. Na tom dijelu nasip je proširen i obogaćen drvoredom poljskog jasena, rasvjetom i klupama, a tek od skora rasvijetljena je i južna obala rijeke.

 Danas se uz Savski nasip nalazi aleja skulptura i svaka od tih skulptura ima svoju priču što se najbolje vidi po njihovim imenima kao Mačka, Kapi, Kotač vremena kipara Ratka Petrića koji je njima htio oživiti zanemaren prostor uz rijeku Savu. Dakle, danas tih poplava na Trešnjevci nema, ali se i dalje događaju brojne individualne tragedije i kao da svaki čovjek priča neku svoju tragičnu priču vezanu za egzistencijalni opstanak ljudi.

 Čovjek je takav, kap rose na cvjetnoj livadi gdje svaka kap ima svoj tragični tijek, dok pod Suncem ne okonča.