I tako sa čuđenjem gledam nervozu pjesnika kako prebiru po svojim knjigama, ne znajući koju će pjesmu prvu pročitati.... Iako su knjige otvorene na točno određenim stranicama ...on uzme jednu knjigu...pa se predomisli, ostavi je i uzme drugu.....odloži očale...nervozno vrti prstima...

...i tada se digne recitatorka....
Pjesnik spasonosno pogleda put nje... a ona recitira...pravi grimase tijelom, izvija riječi..izvija stihove, vrti očima...maše rukama...naglašava neke riječi...osmjehuje se i plače ...dok čita o drhtajima njoj nepoznate duše, izvija cijelo tijelo uživljena u svom nastupu....

...tiha muzika gitare čuje se u pozadini, ali nemaš osjećaj da svira ikakvu melodiju....
A pjesnik najprije nježno gleda recitatorku.... pa pogled uperi u nigdje... sa izrazom punim ljubavi...i strepnje ...osluškuje zvuke svojih stihova...kao majka koja pušta dijete u život....ne gledajući u publiku od straha da ne vidi dosadu i nerazumijevanje....

...a ja stvarno ništa nisam razumjela.... samo sam im promatrala izraze lica i mislila se...
"O Bože...ovi pjesnici su stvarno čuđenje u svijetu!
O čemu oni to????"

...naglo sam se prenila iz takvog razmišljanja...pa ja sam ipak neki kufer koji to treba shvatit....sama sam sebi ponavljala: "sredi se curo, pa u prvom si redu!"... pogledala sam ima li koja kamera u blizini i namjestila sam izraz lica G6 i nastavila slušat dok me oni...u manje od minute...ne bi ponovo ubacili u dosadu...

I onda sam se prisjetila Enesa Kiševića i kako je on recitirao svoju poeziju... Stihovi su iz njega izlazili poput valova koji su i mene nosili sa sobom...i tada sam shvatila.... Nije problem u meni, nego u recitatorici....a kakva je poezija...nemam pojma i nije me briga...

Vani se spustilo nevrjieme...i ja sam izašla uživat u ljetnom pljusku i zvuku kišnih kapi....
Više je poezije bilo u cvokotanju mojih zubi uz zvuke kiše...nego u toj poetskoj večeri!