Piše Ingrid ŠANDOROV
Poslije svega ili prije tko zna čega što slijedi ostaje stres, strah i trauma. Neki dan srela sam poznanicu koja nije prestajala pričati o nedavnim ubojstvima, samoubojstvima i kataklizmičkom vjerovanju da nam se bliži kraj. Na to je dodala klimatske promjene, pa joj ni toplo i lijepo vrijeme u listopadu ne odgovara, već predviđa pijavice i tornada. Govori o melaminu, zatrovanoj hrani, ptičjoj gripi, Yasminu, otapanju leda na Antartici, proročanstvu Nostradamusa…
Pobjegoh glavom bez obzira jer me skoro zarazila crnim mislima. Sjetih se mora, moje najbolje terapije, i opalim šetnju po Verudeli. Bez obzira na dobrodošli optimizam u gadnim situacijama, kada se u školama, organizacijama i lokalnoj zajednici dogode teške saobraćajne i druge nesreće, ubojstva, samoubojstva, elementarne nepogode i sl., poziva se tim stručnjaka osposobljenih za psihološke krizne intervencije koji su spremni djelovati nakon tragičnih događaja. Čitam po nekim portalima diljem zemlje da građani sada zabrinuto zovu policiju i raspituju se o stanju sigurnosti u njihovom mjestu ili gradu. Osjećaj sigurnosti življenja je ozbiljno poljuljan, a svijet već odavno nije sigurno mjesto…
Krizna intervencija nije psihoterapija, već preventivni postupak kojem je cilj spriječiti neke teže posljedice tragičnih događaja jer oni nikoga ne ostavljaju ravnodušnima, bez obzira na intenzitet. Stručnjaci iz timova za krizne intervencije smatraju da traumu ne treba zatomljivati i ignorirati jer ona može postati okidač u nekim drugim situacijama. Dakle, čini se da nam sada treba puno takvih psiholoških »vatrogasaca«, a možda bi trebalo inicirati osnivanje ministarstva za krizne intervencije kako nas je krenulo.
Ako nemamo sreće da nas malo »osnaži« takav tim stručnjaka, ostaju nam naše prokušane metode od češće molitve Bogu do povećanog uzimanja legalnih sedativa i(li) ostalih droga. Ponekad nervozno tražim komediju na televiziji jer ne mogu slušati vijesti ili gledati »Otvoreno«. Na svu sreću postoji još bezbroj drugih načina da se ne predamo crnim mislima, strahovima i depresiji.
Ipak, u Hrvatskoj živi oko 200.000 osoba s različitim depresivnim poremećajima, a ozbiljne mentalne bolesti i poremećaji, poput depresije i anksioznosti, mogu dovesti do razvoja karcinoma, srčanih bolesti, artritisa, poručuju stručnjaci. Osim toga danas ima i puno bolesnih umova koji se hrane morbidnim vijestima i pričama pa i internetom kolaju stranice koje potiču na samoubojstvo, veličaju anoreksiju i bulimiju, serijske ubojice. I zato, dovoljno nam je loše da nam ne mora biti još gore. Bitno je uvijek naći nešto što će nam pomoći da se ne predamo.
»Krepat, ma ne molat«, govorili su naši stari. Iako kažu da je stoljeće iza nas stoljeće straha i fobija, čovjek nikada u povijesti nije sigurnije živio. Sve ovo što se događa puno je manjih razmjera od posljedica ratova i epidemija koje su harale kroz povijest, a medicina nikada nije bila moćnija nego što je danas.
Prekrasna završnica mjuzikla »Jalta, Jalta« poručuje: „Neka cijeli ovaj svijet postane bajka“, a to je vjerojatno želio i Zagrepčanin Luka Ritz kada je kao maloljetnik, prije svog tragičnog kraja, nesebično postao donator organa. Sada, njegovo srce kuca u nekoj drugoj osobi. Pa, ako i ona bar malo dobroga donese ovom svijetu, još ima nade za nas.
bglavac
irida
