pričala sam ti.... da je osjećaj vječnosti zagrljaj koji dolazi iz ničega da zagrli samoga sebe i opet nestane u ništa, ne ostavljajući ništa za sobom....
ti kažeš.... pogledaj me ljubavi, moje su ruke iste tvoje, stvorene da mrve sol i kamen.... znaš.... preokrenut ću pola svijeta za tebe....
pa mi tepaš.... moje sunce kao i mjesec.... moje nebo kao i zvijezde.... sve moje....
želim plivati u moru tvoje ljubavi....
i onda....
ostaneš na obali sa strahom od potonuća.... i saznanjem da sam ono isto more koje te isto ljubi....
tvoja svjetla i tvoja noć se ogledaju u meni....
dok zapljuskujem te valovima....
ali se nikada, nikada neću preseliti u pijesak....
jer Zauvijek nije prostor od ovog mora i ovih obala, gdje samo ponekad osjetiš zagrljaj vječnosti.... koji dolazi iz ničega i nestane....
i ne ostavlja ništa za sobom....
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
646
OD 14.01.2018.PUTA