Sjećanje

   Slažem fotografije… Gle ovih iz Podravine! Na svakoj se smijem. I već se pomalo vraćam, u mislima, natrag…

   Bilo je to valjda najluđe i najljepše putovanje u mom životu… s jednog kraja Hrvatske na drugi. Tada sam premijerno izašla na taj famozni autoput. Moji prvi utisci i nisu bili baš osobiti. K'o da igram onu play station igricu. Neš ti! Cesta, drveće, cesta, tunel… i pokoje odmaralište za natočit gorivo, popit' kavicu, pojest' Twix. Nekako mi se zanimljivije činilo putovati „starom cestom“. Naknadno sam shvatila da i autoput ima stanovitih prednosti. Tamo me ni'ko ne ferma, ne vidi… pa sam znala izvoditi svakojake gluposti, al' dobro, nećemo sad o tome…

   E da, trebalo me slikat' kad sam prvi put uživo vidjela rodu. „Rodaaa!!!“, bilo je sve što sam uspjela izgovoriti dok je automobil projurio cestom, a ja sam se još neko vrijeme osvrtala kroz stražnje staklo promatrajući je kako stoji gore, u velikom gnijezdu, i gleda nekamo, prema jugu, kao da očekuje nečiji dolazak. Eh, da sam je barem zabilježila okom kamere. Ma, nema veze, pomislim, ionako imam fotografsko pamćenje. Zapamtila sam ja nju!

   A onda ta polja tek iznikle pšenice ili ječma, šta ja znam, ta visoka, tanka stabla, pitomi brežuljci… Divota! Sve čupavo, svjetlo zeleno… i nigdje kamena! Sve mi je djelovalo tako fascinantno da sam osjećala kao da me netko spustio u središte bajke.

   Jutra su odisala nepojmljivom svježinom. Prije kave bih izašla van i uživala u pogledu na rascvjetale voćke, u mirisima, bojama i zvukovima proljeća. Valjda je proljeće i krivo što sam se zaljubila u taj idilični kraj i što je fotografija tog bajkovitog brežuljka i dan danas na zaslonu moga mobitela. Prvi put sam vidjela i lijesku. Koprive, ipak, drugi put… pa sam ih promatrala sa pristojne udaljenosti sjetivši se kako su me, jednom davno, u Jablanici, opekle. Smije se dijete u meni dok, instinktivno, migam prstom: pec – peeec! Uspinjanje do vidikovca, kuća čiji je krov prekriven mahovinom, zanimljive sjedalice od panjeva… ma, svašta nešto sam vidjela. Elegantna, visoka stabla su me se toliko dojmila da nisam mogla odoljeti da jedno od njih čvrsto ne zagrlim. Podno njih pronašli smo đurđice pa smo nabrali mali stručak, da nam kuća zamiriše. Uz put su rasle divlje jagode. Priroda me ostavljala bez daha i najviše sam voljela boraviti u njoj iako smo se spuštali i do grada na sladoled, piće, šetnju… Ta tri dana bila su nezaboravna.

   A onda natrag, doma. Puštali smo klapu Intrade i glasna se dalmatinska pjesma razlijegala Podravinom. Čitavo smo se vrijeme šalili, glupirali… „I, evo ga, sveti Jure!“, reče naš vozač gledajući prema vrhu Biokova. „Ma, je, kako da nije!“, na to ću ja. „Baš se tebi ukazao!“ pa nadodam, onako, kroz smijeh: „Da si rekao sveti Martin, možda bih ti i povjerovala. Ovako, nema šanse!“ I onaj DJ u glavi stane svirati: Vratija se Šime. Di je bija? … Di je bija, da je bija – lipo mu je bilo…

   „Hej, vidiš li ti koliko je sati?“, prene me glas iza leđa. „Ajde, ostavi te slike. Zakasnit' ćeš na posao.“