Neće, pa neće. Opet kiša, hladno.
Priroda kao da je ravnodušna do čoveka i njegovih potreba. On je taj koji je veliča i klanja joj se. On je taj koji je neguje. Prekopava zemlju, kao da je masira, obrezuje drveće, kao da je frizira, ulepšava travnjak ispred kuće, sadi cveće kao da joj želi ukrasiti kosu. Piše joj pesme, slika je na platnu sa aparatom,....da li rascvetana trešnja, magnolija misli na čoveka ili je narcisoidna?
Sa prvim toplijim zracima Sunca, sve se budi, ponovo rađa. Svake godine u to doba, i čovekovo srce počne jače kucati. Pored nje i nova volja i nada, planovi.
Rodiće se nove ljubavi, biti ispevane u pesmama, naslikane, uslikane, zalepljene u albume, koje će jednoga možda baš proleća, neko gledati.
Proleće je godišnje doba ne samo za uživanje. Proleće je i doba kada čovek mora najviše uložiti svoga rada, znanja. Obrada zemlje, sadnja, vinogradi, voćnjaci, vrtovi...a u intermecu :) posadi sebi i cveće. U gradu, akcija čišćenja dvorišta, popravljanje prometnih znakova, cesta; planirana obnova fasada, gradnja novih stanova, uređivanje parkova...groblja..U proleće i spomenici nekako drugačije izgledaju.
U domu se planira generalno spremanje, jer se u toku jeseni i zime svega i svašta nepotrebnog nakupilo; od kojekakvih vrećica, flaša, kutijica...jer možda će zatrebati, a unosi novo sveže. ukrašava cvećem, ubranom još nerascvetanom forzicijom, novi/stari stolnjaci izvezeni cvetićima...Kada se završi, izazove kod čoveka veliko zadovoljstvo jer proleće je ušlo i na taj način u dom.