Zdravi osjećaji djetinjstva

"Osjećaji i kretanje tijesno su povezani jedni s drugima. Radost je malom djetetu velika i oduševljava ga tek onda, kada se pritom glasno smije, gotovo vrišti od sreće, rukama maše i opušteno se glupira. Ako dijete, međutim, osjeća bol, istog trena naviru suze, dijete gorko plače, a cijelo se tijelo zgrči. U tom je slučaju važno držati dijete u naručju, djetetu je potrebna utjeha i ono traži i tjelesnu bliskost. Dječji bijes je snažan i također prolazi kroz cijelo tijelo, dijete "vrišti" i rukama i nogama - dok god mu je to dopušteno i dok god ga za to ne kazne bijesni roditelji, odnosno dok mu "ne stanu na kraj".

"Drvo osjećaja" raste. Nastaju grane tuge, zavisti, ljubomore, srama. Oživljava osjećaj ljubavi i pripadnosti, sreća poprima oblik, a klija i osjećaj moći.

...

Jedno je sigurno: Onaj tko je odrastao ne pjeva i ne kliče kad god osjeti potrebu. Odrasli ne vrište kad su bijesni i najčešće se srame svojih suza. Skrivaju drhtanje kad ih je strah. Tijela odraslih osoba kreću se doduše besprijekorno, ali je to kretanje monotono i beživotno.

Gotovo svako izražavanje osjećaja odvija se kontrolirano ili se skriva.

Zašto je to tako? Možda zato što čovjek s jakim osjećajima ima i jaku osobnost i stoga ne dopušta da mu se stalno zapovijeda?

...

Tko nam je to toliko zabranio da osjećamo?"

...

P.S. Za pospane... umjesto uspavanke...