Koliko smo se samo puta, nakon što bi doživjeli uvredu, agresiju, napade raznih boja i vrsta, i nakon što nas je prošla ona početna ljutnja, upitali da li oprostiti ili ne oprostiti? I razmišljali istovremeno o pozitivnim i negativnim aspektima  takvog postupka, postupka opraštanja. Oprost predstavlja oslobađanje zatvorenika iz zatvora i otkriće da smo taj zatvorenik mi sami, kažu stari spisi.

Oprost bi mogao biti potpun, ali u najvećem je broju slučajeva djelomičan. Da bi oprostili onome koji nas  je uvrijedio, potrebno je situaciju sagledati njegovim očima i pokušati shvatiti njegove motive. I sagledati realno eventualne vlastite greške koje su pridonijele tome da se nađemo u situaciji uvrijeđenog.

Oprost bi trebao biti gesta ljubavi najprije prema  nama samima, gesta kojom otklanjamo vlastite nedostatke i krive postupke. Trebalo bi zato i sebi  oprostiti, prvenstveno zato što smo drugome dozvolili da nam naudi. Ne smijemo naime nikada  zaboraviti da se drugi odnose prema nama točno onako kako im mi to dozvoljavamo.

U ovom slučaju uvreda i relativan oprost mogu predstavljati priliku za osoban rast zato što ono što se desilo, nećemo i potvrditi.

(a.m.n)