Nekad je i bilo tako tko je imao mlin imao je sve. To je narodno blago prehranjivalo vjekovima naše stare. Izreka kaže da ništa ne može iznenaditi više od stvarnosti. Stvarnost je da krška ljepotica Krka svakog dana svojom ljepotom i snagom iznenađuje i nikog ne ostavlja ravnodušnim. Njena pokretačka snaga stoljećima je okretala mlinove i od zrna žitarica stvarala dragocjeno brašno. Snažna i mirna, nježna i surova, svojom je vodom odgojila generacije naših predaka i poput najbrižnije majke svojoj je djeci davala sve što jedna majka može dati, ali isto ih je tako učila da budu radišni i ustrajni i da cijene sve ono što im nesebično daje. Mlinovi duž njenog toka, najživotopisniji su oblik suživota naših djedova i baka s majkom Krkom. Mnogi bi rekli da se današnji čovjek previše osokolio i zaboravio ono bitno, stoga je i mlinova danas sve manje i manje. Posjetili smo jednu staru mlinicu na Roškom slapu i vratili se u prošlost, u onu prošlost u kojoj je sve bilo kako je trebalo biti; čovjek u skladu s prirodom. No ovaj „živi“ mlin, danas nažalost samo služi u turističke svrhe

„Mlin se nekad zvao živo gumno. Tko je imao mlin taj je imao sve. Mlinar je bio ugledniji i bogatiji od mesara. Danas nije tako. Zato jer stari ne mogu, a mladi neće“, kažu mještani iz obližnjih Miljevaca.

Stariji se mještani sjećaju kako je brašno iz vodenog mlina bilo neusporedivo bolje nego ono iz električnog.

Osnova svakog mlina jest dobar, tvrd kamen, koji se donosio iz obližnjih kamenoloma. Od svakodnevne upotrebe on se trošio. Svaka dva do tri dana trebalo ga „podsicati“, jer bi postao toliko uglačan da više nije mogao mljeti. Nakon dugotrajne upotrebe kamen bi se stanjio da više nije bio za upotrebu, stoga ga je trebalo zamjeniti novim. No i onaj stari imao je svoju vrhu. Koristio bi se za pragove kuća, ili kao vanjski stol. Ponekad se na kamen nalijevao i cement; da bi duže trajao.

Kamen bi kao što smo već bili rekli pokretala voda, koja se u kanalima i jarugama usmjeravala na mlin. Mlinovi s boljim padom vode i više jaruga imali su i više mlinarskog posla.

U obnovljenom mlinu Nacionalnog parka Krka ili u onom obližnjem obitelji Skelin može se još uvijek iz turističke atrakcije samljeti ječak, zob , kukuruz ili pšenica. Turisti naprosto uživaju vidjeti kako je to nekad bilo, a nerijetko se znaju i okupati u „maštilu“ gdje su se nekad prali sukanci.

Danas se teški kamen mlina okreće samo kao turistička atrakcija.

Naime, domovinski je rat ostavio i ovdje traga. Ana Skelin vlasnica mlinice na Roškom slapu objasnila je kako se do prvih barikada u njihovom mlinu mljelo. No, okupacijom Miljevaca teški se kamen prestao okretati. Kraj rata i novi početak na oslobođenim Miljevcima, nije značio i novi početak za mlinove. Njihovo je vrijeme čini se ipak prošlo, tužno je priznala Ana Skelin. 

Došlo je neko novo vrijeme, neki novi ljudi pojavili su se na obali majke Krke. Tko zna možda će opet znati cijeniti što im je sve to ova krška ljepotica stoljećima davala. Možda se opet zavrti kamen starog mlina. A do tada, majka će Krka neumorno čekati povratak svoje djece, koja će znati ono što nam je mlinarica Ana uporno ponavljala: „Tko je imao mlin imao je sve“.